Hrvatsku ovih dana potresa politički i društveni skandal nakon što je saborski zastupnik Josip Dabro tokom “pokladnog jahanja” u Komletincima javno zapjevao stihove: “U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata.” Riječ je o pjesmi posvećenoj ustaškom vođi Anti Paveliću, čiji se grob nalazi na madridskom groblju San Isidro. Snimka je izazvala snažne reakcije, potresla vladajuću većinu i otvorila pitanje političke odgovornosti, tim prije što je Dabro presudna 76. ruka u saborskoj aritmetici premijera Andreja Plenkovića, dok je šef HSLS-a Dario Hrebak zaprijetio izlaskom iz većine. Kako je i zašto Pavelić završio u Madridu, daleko od zemlje kojom je vladao, i šta njegov grob danas simbolizira?

Na najstarijem madridskom groblju, San Isidro, podignutom još 1811. godine, među imenima Španaca i brojnih stranaca, leži i tijelo čovjeka čije ime i danas izaziva duboke podjele: Ante Pavelić. Njegova životna putanja, od Zagreba 1945. preko italijanskih samostana, atlantskih brodova i peronističkog Buenos Airesa, do tihe smrti u njemačkoj bolnici na periferiji Madrida, sažima poslijeratnu sudbinu mnogih evropskih fašističkih vođa. Ali Pavelićev slučaj nosi posebnu težinu: iza njega su ostale stotine hiljada mrtvih, sistem logora i ideologija čije su posljedice obilježile prostor bivše Jugoslavije do danas.

Kada je u proljeće 1945. propao Treći Reich, propala je i Nezavisna Država Hrvatska, satelitska tvorevina nacističke Njemačke i fašističke Italije. Pavelić, kao njen poglavnik, znao je da za njega u poratnoj Evropi nema mjesta. U maju 1945. napušta Zagreb i započinje bijeg koji će trajati godinama.

Prvo utočište bila je Italija. U haosu poratne Evrope, zahvaljujući mrežama simpatizera i kanalima koji će kasnije biti poznati kao „pacovski kanali“, Pavelić se skriva u jezuitskom samostanu. Te rute, logistički razrađene do sitnih detalja, omogućavale su nacistima i drugim fašistima da izbjegnu saveznička suđenja. Trebalo je osigurati lažne identitete, dokumente Međunarodnog Crvenog križa, brodske karte, novac i sigurne kuće.

Tri godine nakon sloma NDH, pod lažnim imenom Antonio Serdar a zatim i kao mađarski inženjer Pal Aranyos Pavelić se 1948. godine ukrcava u Genovi na brod „Sestriere“. Putuje s pasošem Crvenog križa broj 74.369. Tokom 25 dana plovidbe prema Buenos Airesu ne komunicira s ostalim putnicima. Kabinu prve klase dijeli sa svećenikom Josipom Bujanovićem.

Kada je brod pristao u argentinskoj luci šestog novembra 1948, Pavelić nije sišao poput ostalih putnika. Čamac s argentinskim zvaničnicima približio se brodu; „inženjer Aranyos“ prešao je u njega sa svojim kovčezima. Na obali ga je čekao Branko Benzon, lični liječnik predsjednika Juana Dominga Peróna. Automobil je nosio registarske oznake Predsjedništva. Time je operacija spašavanja bila okončana.

Poslijeratna Argentina Juana Dominga Peróna postala je utočište stotinama evropskih fašista. U zemlju su pristizali komandanti logora, oficiri SS-a, saradnici Gestapoa, ali i ustaški generali i funkcioneri. U Buenos Airesu su utočište našli i Anton Elez, blizak saradnik Dinka Šakića iz Jasenovca, kao i brojni drugi visoki dužnosnici NDH.

Procjene govore da je u narednim mjesecima u Argentinu doselilo i do dvadeset hiljada Hrvata, među kojima su mnogi Pavelića i dalje smatrali Poglavnikom. U egzilu je formirana takozvana hrvatska vlada, na čijem je čelu bio Pavelić, sa Vjekoslavom Vrančićem kao zamjenikom. Među saradnicima bili su i Edo Bulat, Josip Subašić, Ratimir Gadža, Nedim Salihbegović, Nikola Perić i Marijan Gudelj.

Pavelić je živio u kući u El Palomaru, u predgrađu Buenos Airesa. Pokrenuo je građevinsku firmu, imao tkalački stan i farmu kokoši. Njegov tjelohranitelj bio je bivši zapovjednik Jasenovca, Dinko Šakić. Jugoslavija je 1951. zatražila njegovo izručenje kao „glavnog ratnog zločinca“, ali je argentinska vlada odgovorila da u zemlji nema nikoga s tim imenom.

U Argentini su, osim ljudi, pristizale i vrijednosti. Kasnije procjene govorile su o desetinama miliona dolara u zlatu, draguljima i umjetninama, dijelom opljačkanim tokom rata. Dio tog blaga povezivan je i s Pavelićem, koji je, prema izvještajima, još tokom rata uspio preusmjeriti znatna sredstva u Švicarsku.

Relativno miran egzil prekinut je 11. aprila 1957. godine. Na putu kući u El Palomaru, Pavelić je pogođen mecima. Prema jednoj verziji, napadač je bio Crnogorac Blagoje Jovović. Motiv i pozadina atentata nikada nisu do kraja razjašnjeni. Nagađalo se o jugoslavenskim agentima, ali su Pavelićevi najbliži to negirali.

Rane zadobijene u napadu nikada nisu u potpunosti zaliječene. Politički teret njegovog prisustva u Argentini postao je pretežak, a međunarodni pritisci sve jači. Pavelić se neko vrijeme skrivao u provinciji Chaco, a potom potajno organizovao odlazak u Španiju.

Španija generala Franca bila je, poput Argentine, jedna od zemalja u kojoj su brojni fašisti pronašli utočište. Madrid se pokazao kao ključna tačka u poslijeratnim mrežama. Frankove vlasti pružale su zaštitu, dokumente i diskreciju.

Prema dostupnim svjedočenjima, Pavelićev dolazak u Madrid 1957. godine odobren je uz jedan uslov: potpuna tišina. Smjestio se sa suprugom Marijom i djecom u iznajmljeni stan. Posljednje dvije godine života proveo je kao tih, gotovo neprimjetan starac. Šetao je Madridom, nosio šešir i dugi kaput. Pustio je brkove. Lice mu je omekšalo, ali su guste obrve i velike uši ostale prepoznatljive.

Živio je u blizini stadiona Santiago Bernabéu. Njegova kći Višnja kasnije je govorila kako su vikendom slušali slavlje nakon golova Real Madrida, ali nikada nisu odlazili na utakmice. Porodične fotografije s izleta, uključujući i onu ispred tada tek otvorene Doline palih, prikazuju čovjeka oborenih ramena, umornog pogleda, daleko od nekadašnjeg diktatora.

Ante Pavelić umro je u noći 28. decembra 1959. godine u Njemačkoj bolnici na periferiji Madrida, u 70. godini života. Vijest je bila kratka. Sahranjen je na groblju San Isidro „u najstrožoj privatnosti“. Jedan madridski list objavio je osmrtnicu na dnu stranice, ispod vijesti o vjenčanjima i dječijim igrama.

Danas je njegov grob jedan od najposjećenijih među stranim ličnostima na San Isidru. Prema svjedočenjima zaposlenih, dolaze nostalgičari i poštovaoci. Grob je 2009. godine bio išaran crvenom bojom i simbolom srpa i čekića.

Iza Pavelića ostala je porodica koja je u Madridu živjela povučeno decenijama. Kći Višnja do smrti je tvrdila da njen otac nije bio fašista nego nacionalista. Umrla je 2015. godine, a njen pepeo položen je uz oca.

Historijska bilanca ostaje neumoljiva. Režim NDH, pod Pavelićevim vodstvom i uz pokroviteljstvo nacističke Njemačke, provodio je sistematski progon Srba, Jevreja, Roma, Bošnjaka, komunista i političkih protivnika. Logori poput Jasenovca postali su sinonim za stradanje. Čak su i nacistički zapovjednici smatrali ustaške metode „pretjeranim“.

Smrt u Madridu, tiha i gotovo nezapažena, zatvorila je jedno poglavlje, ali nije izbrisala historiju. Put od Zagreba do San Isidra pokazuje kako su poratne mreže, politički interesi i ideološke simpatije omogućile mnogim zločincima da izbjegnu sudnicu. Pavelić je, poput mnogih drugih, umro u krevetu a ne pred sudom.