Indijska književnica i dobitnica Bookerove nagrade Arundhati Roy povukla se s Berlinalea nakon izjave predsjednika žirija Wima Wendersa da umjetnici trebaju „ostati izvan politike“. Roy je poručila da je takav stav pokušaj gušenja rasprave o Gazi i da umjetnost ne može biti neutralna pred zločinima. Njena odluka ponovo je otvorila staru dilemu: ima li umjetnik pravo na šutnju u vremenu rata?

Indijska spisateljica i aktivistkinja Arundhati Roy povukla se s ovogodišnjeg Berlinalea nakon što je predsjednik festivalskog žirija, njemački reditelj Wim Wenders, izjavio da filmski autori „moraju ostati izvan politike“. Roy je tu poruku nazvala „nesavjesnom“ i poručila da je šutnja umjetnika u trenutku zločina  saučesništvo.

Rođena 1961. u Indiji, Roy je svjetsku slavu stekla romanom „The God of Small Things“, za koji je 1997. godine dobila Booker Prize. Time je postala jedna od najprepoznatljivijih književnih figura globalnog juga. No, njena važnost ne leži samo u književnoj reputaciji, nego u dosljednom političkom angažmanu.

Roy je tokom posljednje tri decenije bila jedna od najoštrijih kritičarki indijske vlade, nuklearnih testiranja, velikih infrastrukturnih projekata koji raseljavaju siromašne zajednice, kao i globalne američke politike. Pisala je o Kašmiru, o porastu hinduističkog nacionalizma, o neoliberalnim reformama i militarizaciji. U Indiji je zbog svojih stavova često bila meta kampanja, sudskih procesa i prijetnji.

Njena politička pozicija nikada nije bila periferni dodatak književnom radu, naprotiv, bila je njegov produžetak.

Ovogodišnji Berlinale otvoren je u napetoj atmosferi, obilježen raspravama o ratu u Gazi i stavu njemačke vlade prema Izraelu. Na konferenciji za medije, predsjednik žirija Wim Wenders izjavio je da filmovi mogu „promijeniti svijet“, ali „ne na politički način“, te da se filmski autori moraju držati podalje od politike, jer su oni „protuteža politici, njena suprotnost“.

Roy je planirala prisustvovati projekciji restaurirane verzije svog filma iz 1989. godine „In Which Annie Gives It Those Ones“. Nakon Wendersovih izjava odlučila je povući svoje učešće.

U saopćenju je navela da je „zapanjujuće“ slušati tvrdnju da umjetnost ne bi trebala biti politička. Takav stav, poručila je, predstavlja način da se „uguši razgovor o zločinu protiv čovječnosti koji se odvija pred našim očima u realnom vremenu, upravo u trenutku kada bi umjetnici, pisci i filmski autori trebali učiniti sve što je u njihovoj moći da ga zaustave“.

Roy ne reagira samo na jednu izjavu. Njena odluka dolazi u širem kontekstu rasprava o tome da li kulturne institucije, posebno u Njemačkoj, ograničavaju prostor za kritiku izraelske politike prema Palestincima.

U svom saopćenju naglasila je da vjeruje kako je ono što se događa u Gazi „genocid nad palestinskim narodom“, te da vlade Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke snose odgovornost jer podržavaju i finansiraju izraelsku politiku. Ako najveći umjetnici našeg vremena ne mogu jasno izgovoriti takav stav, upozorila je, historija će im suditi.

Roy je, dakle, učinila ono što čini cijelu karijeru: odbila je odvojiti umjetnost od političke stvarnosti.

Wendersova tvrdnja da se filmski autori moraju držati podalje od politike otvorila je staru dilemu: da li umjetnost treba biti autonomna i „iznad“ politike ili je ona, po svojoj prirodi, uvijek politička?

Ironija je u tome što su mnogi filmovi koji su obilježili historiju upravo bili duboko politični, od antiratnih klasika do filmova o totalitarizmu, kolonijalizmu i genocidu. Jedna od članica žirija, producentica Ewa Puszczyńska, producirala je Oscarom nagrađeni film „The Zone of Interest“, koji tematizira život zapovjednika Auschwitza, film čija politička dimenzija teško može biti sporna.

Roy je upravo u tome prepoznala kontradikciju: kako se može tvrditi da umjetnost ne smije biti politička, a istovremeno slaviti filmove koji se bave najmračnijim političkim zločinima 20. stoljeća?

Roy je ove sedmice uvrštena u uži izbor za britansku nagradu Women’s Prize za publicistiku za memoare „Mother Mary Comes to Me“. I u toj knjizi, kao i u svojim esejima, ona briše granicu između intimnog i političkog.

Njena intervencija u slučaju Berlinalea nije izuzetak, nego nastavak dosljedne pozicije: umjetnik nije neutralni posmatrač. Šutnja u trenucima nasilja nije estetska distanca, nego moralni izbor.

Povlačenjem s festivala Roy je Berlinaleu poslala jasnu poruku: kulturne manifestacije ne mogu se skloniti iza apstraktne ideje „neutralnosti“ dok se raspravlja o ratu, civilnim žrtvama i optužbama za genocid.

Time je raspravu pomjerila s festivalske crvene staze na širi teren odgovornosti umjetnika u vremenu globalnih sukoba. Bez obzira na to slažu li se svi s njenim političkim stavovima, jedno je nesporno: Arundhati Roy ostaje figura koja odbija kompromise kada je riječ o javnom govoru.

U vremenu kada mnogi biraju oprez, ona bira konfrontaciju. I upravo zato je važna.