Generacija Z srušila je režim na ulicama Dake, ali vlast je na izborima pripala staroj političkoj dinastiji. Povratnik iz londonskog egzila, Tarik Rahman, preuzima Bangladeš s dvotrećinskom većinom, poništenim presudama i teškim naslijeđem optužbi za korupciju i veze s islamistima

Bangladeš je dobio novu vladu i staru političku dinastiju. Nakon prvih slobodnih izbora u 17 godina, pobjedu je odnio Bangladeški nacionalistički partijski blok (BNP), predvođen čovjekom koji je gotovo dvije decenije proveo u egzilu u Londonu: Tarikom Rahmanom.

Njegov trijumf dolazi svega nekoliko mjeseci nakon što je ulična pobuna, koju su predvodili mladi pripadnici Generacije Z, srušila režim dugogodišnje premijerke Sheikh Hasine, danas u egzilu u Indiji i suočene s presudom za zločine protiv čovječnosti.

U ljeto 2024. studentski protesti protiv sistema kvota u javnoj upravi prerasli su u masovni pokret protiv autoritarne vlasti. U samo dvije sedmice Hasinina vlada je pala. Prema podacima istrage Ujedinjenih nacija, tokom gušenja protesta poginulo je do 1.400 ljudi, većinom mladih demonstranata.

U prijelaznoj fazi vlast je preuzeo privremeni kabinet na čelu s nobelovcem Muhammadom Yunusom, dok su neki studentski lideri dobili ključne funkcije. No, revolucija mladih nije proizvela generacijsku smjenu elita već povratak stare.

Rahmanova stranka osvojila je 212 od 300 mjesta u parlamentu, dvotrećinsku većinu koja mu omogućava komotno upravljanje. Ironično, politička energija koja je srušila autokratiju završila je trijumfom jednog od najpoznatijih predstavnika bangladeške političke aristokratije.

Rahman je sin bivšeg predsjednika Ziaura Rahmana, heroja rata za nezavisnost i lidera ubijenog u neuspjelom vojnom puču 1981. Njegova majka, Khaleda Zia, bila je dvaput premijerka i glavna rivalka Sheikh Hasine. Bangladeška politika decenijama je obilježena sukobom dvije porodice, Zia i Mujib, čiji je lični antagonizam prerastao u institucionalnu paralizu.

Rahmanov egzil započeo je 2008. godine, neposredno nakon što je Sheikh Hasina sa svojom Awami ligom odnijela ubjedljivu pobjedu na izborima. U godinama koje su uslijedile, protiv njega su pokrenuti brojni sudski postupci: osuđen je za korupciju i pranje novca, a u najtežem predmetu proglašen je odgovornim za organiziranje bombaškog napada 2004. na skup Awami lige, u kojem su poginule 24 osobe.

Rahman je u to vrijeme već bio u Londonu, gdje je dobio politički azil, tvrdeći da je riječ o politički motiviranim procesima i pravosuđu pod kontrolom vlade. Njegovi protivnici insistirali su da je riječ o bijegu od odgovornosti; njegove pristalice da je to bio jedini izlaz u sistemu u kojem su politički porazi često završavali sudskim progonom. Tek nakon pada Hasinine vlasti 2024. godine sudovi su poništili presude, čime je otvoren put njegovom povratku i političkom usponu.

Tokom kampanje Rahman je obećavao „red i stabilnost“ te garancije slobode govora. No njegova stranka nosi težak teret. U ranijem mandatu BNP je formirao jedinicu Rapid Action Battalion, optuživanu za vansudska ubistva i prisilne nestanke, posebno protiv pristalica Awami lige i vjerskih manjina.

Pitanje je stoga jednostavno: može li političar koji simbolizira povratak starog sistema zaista voditi novu demokratsku fazu?

Optužbe da je Tarique Rahman islamista prate ga godinama i dio su šire, gotovo plemenske polarizacije bangladeške politike. Njegova stranka BNP tradicionalno je sarađivala s Jamaat-e-Islami, tvrdom islamističkom partijom koja zagovara snažniju ulogu religije u javnom životu i nosi historijski teret zbog svoje uloge tokom rata 1971. godine.

Tokom mandata BNP-a početkom 2000-ih zabilježen je porast islamističkog nasilja, uključujući koordinirane bombaške napade širom zemlje, što je Awami liga koristila kao dokaz da je vlast tada tolerisala ili barem zatvarala oči pred radikalnim grupama. Najteža optužba, da je Rahman bio umiješan u organiziranje napada 2004. na skup Awami lige, dodatno je učvrstila percepciju da BNP balansira opasno blizu političkog islama.

Rahman i njegovi saveznici odbacuju etiketu islamizma, tvrdeći da su nacionalistička, konzervativna, ali parlamentarna stranka te da je saradnja s Jamaatom bila pragmatična, a ne ideološka. U stvarnosti, BNP nije teokratski pokret, ali jeste politički otvoreniji prema islamističkim partnerima od sekularnije orijentirane Awami lige.

U zemlji u kojoj je islam duboko ukorijenjen u identitet većine stanovništva, granica između religijskog konzervativizma i političkog pragmatizma često je tanka a Rahman se upravo na toj liniji nalazi već dvije decenije.

Hasinina vladavina bila je paradoks. Pod njenim vodstvom Bangladeš je postao druga ekonomija južne Azije, iza Indije. Tekstilna industrija i doznake iz dijaspore multiplicirale su BDP, a zemlja je pretekla Indiju po nekim pokazateljima ljudskog razvoja. No ekonomski rast išao je ruku pod ruku s autoritarnim driftom.

Danas Rahman preuzima zemlju suočenu s inflacijom od oko 8,5 posto, padom stranih investicija i usporenim rastom. Geopolitički balans između Indije, Kine, Pakistana i Zapada dodatno komplicira situaciju. Projekti poput nuklearne centrale Rooppur, uz rusku podršku, teško će biti zaustavljeni bez međunarodnih posljedica.

Najveći paradoks ostaje sudbina Generacije Z. Mladi su srušili režim, ali su osvojili tek simboličan broj poslaničkih mjesta. Neki ustavni amandmani, poput ograničenja broja mandata, mogli bi stabilizirati sistem, ali drugi otvaraju prostor za eventualni povratak vojske u politički život.

Bangladeš tako ulazi u novu epohu, ali sa starim protagonistima. Povratak Tarika Rahmana može se čitati kao rehabilitacija progonjenog lidera ili kao još jedan ciklus političkog klatna između dvije nepomirljive elite.

Revolucije često obećavaju prekid s prošlošću. U Daki se, čini se, prošlost vratila, s velikom većinom i velikim očekivanjima.