Džamije, trgovi i ulice ukrašeni su tradicionalnim motivima, dok stoljetna umjetnost između munara najavljuje dolazak mubarek mjeseca i posebnu atmosferu zajedništva.

Uoči ramazana u Istanbulu su pokrenute opsežne aktivnosti koje obuhvataju ukrašavanje grada, očuvanje tradicionalnih običaja i pojačane tržišne kontrole.

Istovremeno je obnovljena i višestoljetna tradicija mahija koja potječe iz Osmanskog carstva. Na munarama istanbulskih džamija, kao i u drugim gradovima, ponovo su postavljeni svjetleći natpisi, a na Sulejmaniji je istaknuta poruka „Ramazan je mjesec Kur’ana“. Mahije se ručno izrađuju u radionicama Vakufske uprave i postavljaju i u Edirneu i Bursi.

Mahja je tradicionalna svjetlosna umjetnost u kojoj se između munara postavljaju konopci na koje se raspoređuju sijalice, nekada su to bili kandilji, formirajući poruke ili slike. Najčešće se ispisuju poruke poput: „Hoş geldin ya Ramazan“ (Dobro došao ya Ramazan), „On bir ayın sultanı“ (Sultan 11 mjeseci), „Bismillah“ i druge.

Ova tradicija nastala je u osmanskom periodu u Istanbulu, a naziv dolazi od riječi mâhiyye  “ono što pripada mjesecu”. Vremenom je postala jedan od najvažnijih vizuelnih simbola ramazana. Prva poznata mahija povezuje se s periodom sultana Ahmeda I u 17. stoljeću, kada je mujezin i hattat hafiz Ahmed Kefevi predložio postavljanje svjetlosnih natpisa između munara. Sultanu se ideja dopala i od tada se običaj proširio na sve velike džamije.

Međutim, sama ideja osvjetljavanja svetih prostora starija je od Osmanlija. Još u ranim stoljećima islama, u Mekki su tokom ramazana i hadža kandilji kačeni između stubova kako bi osvijetlili prostor za noćne ibadete. Osmanlije su tu praksu pretvorile u umjetnost i razvile je u prepoznatljiv oblik kakav danas poznajemo. U početku su korištene uljane lampe, a za jednu mahiju trebalo je i do nekoliko stotina kandilja. Fitilji su se pravili ručno, a pripreme su trajale mjesecima. Kasnije su korištene električne sijalice, a danas LED rasvjeta, ali izgled i poruka ostali su isti.

Mahje nisu služile samo kao dekoracija. Kroz historiju su nosile poruke solidarnosti, vjere i društvenih događaja. U ratnim godinama pojavljivale su se poruke pomoći siromašnima i izbjeglicama, dok su u drugim periodima pozdravljale važne goste ili obilježavale događaje. Na njima su se osim tekstova pojavljivali i motivi, cvijeće, brodovi, mostovi, džamije, pa čak i pokretne slike koje su davale utisak života u noći.

Putnici iz Evrope još u 19. stoljeću opisivali su Istanbul tokom ramazana kao grad koji izgleda poput “svjetleće krune”, dok su munare sa porukama podsjećale na stranice knjige ispisane na nebu. Uz svjetla mahije, ezane i večernje iftare, gradovi u Turskoj tokom ramazana dobijaju potpuno drugačiji ritam života. Ulice su življe noću nego danju, porodice se okupljaju, a džamije postaju središta susreta.

Tradicionalna umjetnost i savremena rasvjeta zajedno stvaraju prizor koji svake godine podsjeća na isto, ramazan nije samo mjesec posta, već i mjesec zajedništva, sjećanja i nade.