U islamskom sistemu bogati su obavezni da doprinose poboljšanju položaja siromašnog stanovništva u društvu. Obavezni dio ovog doprinosa je u obliku zekata. Zekat moraju plaćati bogati, a prikuplja ga država. Zekat se prikuplja po stopi od 2,5% od materijalnih dobara i bogatstva, kada dostignu nisab (prag oporezivanja) i kada se zadovolje ostali uvjeti.  

Druga polovina mjeseca ramazana obično je rezervirana za podsjećanje muslimana da trebaju izmiriti svoju obavezu davanja zekata, iako to mogu učiniti bilo kada tokom godine. O zekatu kao ibadetskoj kategoriji, jednom od stubova vjere, naširoko se govori i piše. Međutim, rijetko se zekat posmatra kao ekonomska kategorija, iako su brojni islamski klasični naučnici pisali o ekonomskoj teoriji čija je srž zekat i zabrana kamate.

Naime, u islamskom sistemu bogati su obavezni da doprinose poboljšanju položaja siromašnog stanovništva u društvu. Obavezni dio ovog doprinosa je u obliku zekata. Zekat moraju plaćati bogati, a prikuplja ga država. Zekat se prikuplja po stopi od 2,5% od materijalnih dobara i bogatstva, kada dostignu nisab (prag oporezivanja) i kada se zadovolje ostali uvjeti.  

Abul Hasan M. Sadeq smatra da se prihodi od zekata mogu efikasno koristiti za finansiranje razvoja, posebno vodeći računa o ljudima ispod linije siromaštva.

On je mišljenja da u islamskom društvu dolazi do religiozno motivirane preraspodjele dohotka. Rezultat toga je povećana agregatna potrošnja. Nametanje zekata predstavlja sredstvo kažnjavanja za držanje neiskorišćenih sredstava. Podsjetimo, osnovni princip je da se zekat daje na određeni iznos vrijednosti imovine koja godinu dana nije korištena, odnosno na ušteđevinu koja je “stoji na kamari”. S druge strane, zabranom kamate (ribā) zatvaraju se vrata svim oblicima dobiti koju prati ili visok nivo likvidnosti, ili odsustvo poslovne aktivnosti. Mudareba (al-qirād), kako je definiran u islamskoj pravnoj nauci, otvara samo jedan put za “mirujuće fondove”, a to je njihovo angažovanje u proizvodnom procesu.

Jaz između bogatih i siromašnih

Ono što čini islamski ekonomski sistem tako jedinstvenim, piše Sadeq, jeste njegova sposobnost da omogući konzistentno i progresivno ponašanje na strani individualnih ekonomskih jedinica.  Ovo je omogućeno eliminiranjem kamatne stope i uvođenjem zekata. Progresivnost ovoga sistema proističe iz iste dvije pretpostavke zekatu i kamatama. Dok prikupljanje zekata nameće vlasnicima bogatstva potrebu da povećaju svoju štednju bar za iznos plaćenog zekata, odnosno da angažiraju sredstva koja im stoje i podliježu obavezi zekata investiranjem ili pozajmljivanjem, zabrana kamate nameće im potrebu da svedu na minimum resurse koje drže u likvidnoj formi. Tako se, s jedne strane, povećava štednja, a s druge strane, smanjuje se neproduktivnost.

Pored toga, preraspodjela dohotka (i bogatstva) putem zekata, čiji cilj je smanjivanje jaza između bogatih i siromašnih, postiže se bez narušavanja mehanizma ekonomskog sistema i bez umanjivanja podsticaja za štednju, investiranje i proizvodnju.

Ponašanje potrošača, tj. način na koji potrošači alociraju svoj dohodak po različitim kategorijama i način na koji odlučuju koliko da potroše sada, a koliko da uštede za budućnost, glavni je predmet proučavanja u modernoj ekonomskoj teoriji. To proučavanje ponašanja potrošača ima implikacije na makroekonomsku politiku. “Prema mnogim savremenim ekonomskim teorijama štednja je esencijalna za ekonomski rast. Što više ljudi štede u jednoj zemlji, brži će biti njen ekonomski rast. Na takvoj pretpostavci moderni ekonomisti grade zaključak da će nivo štednje u islamskoj privredi biti niži ukoliko ljudi moraju da plaćaju zekat na svoju štednju. Prezentirajući ovaj argumenat, ovi ekonomisti posmatraju zekat kao porez na štednju, kojim se prebacuje alokacija resursa sa štednje (tj. buduće potrošnje) na sadašnju potrošnju. Isto tako, oni smatraju, ako se uzme dio štednje od bogataša i dâ sirotinji, koja će je neosporno u cijelosti potrošiti, nivo agregatne štednje u privredi će, normalno opasti. Prema tome, slijedi zaključak da će islamizacija privrede dovesti do manje štednje, što će, opet, negativno utjecati na njen rast”, piše Fahim Khan.

Međutim, to se neće desiti jer destimuliranjem štednje, nametanjem obaveze zekata, muslimani se podstiču da investiraju ušteđevinu, da preuzimaju rizik, jednostavno, da budu poduzetni. Većina islamskih autora smatra bavljenje biznisom vjerskom bavezom koja se kategorizira kao farz-kifaje (kolektivna obaveza, ako jedna grupa ljudi obavi farz, dužnost će spasti sa ostalih članova društva). Isto tako, zabranom kamate nameće se muslimanima obaveza da oprezno investiraju, jer ako ulažu u nesigurne poslove rizikuju da će izgubiti novac, pa je u slučaju da nemaju kvaliutetan projekat za ulaganje bolje da novac štede, jer i sam zekat koji plate je korist za društvo i doprinosi njegovom razvoju.

Suština islamskog pristupa ekonomiji zasniva se na tome da ništa nije sigurno i da se ne može zarađivati bez preuzimanja rizika i bez rada. U tome je smisao i zabrane kamate. Prema tome, zekatom i zabranom kamate održava se balans u islamskoj ekonomiji na način da se s sjedne strane štednja destimulira, a s druge strane podstiče. Tako se može zaključiti da argument o tome da islamska ekonomija obavezom zekata i destimuliranjem štednje reducira uvjete za ekonomski rast, zapravo ne stoji. Destimuliranje na strani zekata kompenzirano je stimulacijom na strani zabrane kamate.

Podsticaj za invetsicije

Kaže se da je Božiji Poslanik a.s. rekao da siromaštvo može da dovede do gubitka vjere. Iz ovoga proističe da bi muslimani trebalo da nastoje da poboljšaju svoje ekonomske uvjete. Ovo, opet, opravdava investicije, pa otuda i štednju. Važnost štednje također pokazuje i izjava Božijeg Poslanika a.s. da je poželjnije ostaviti svoje potomke opskrbljene i zbrinute nego siromašne.

“Nasuprot sekularnom ekonomskom sistemu koji ne kažnjava nagomilavanje bogatstva, (tj. štednju koja se ne ulaže u investicije), islamski ekonomski sistem nameće specifičnu globu u obliku zekata na nagomilanu štednju, koja će na kraju progutati cjelokupnu uštedu ukoliko se ona produktivno ne iskoristi. Tako musliman u pogledu štednje ima slijedeće opcije: da je nagomilava i plaća bar 2,5% od toga svake godine, da je posudi kao qard al-hasen (lijep zajam, zajam bez kamate) i zaradi nagradu na onome svijetu, ili da je investira da bi zaradio bar 2,5% prinosa godišnje. Očigledno je da racionalan potrošač nema druge alternative nego da ne nagomilava svu svoju štednju. Ako se odluči da bude iracionalan, on će na kraju izgubiti sve što je nagomilao. Prema tome, štednja mora da se usmjerava ka investicijama”, navodi Fahim Khan.

Sekularni ekonomski sitem funkcionira na način da pojedinac štedi novac u banci, koja mu plaća kamatu na štednju, i on svake godine postaje bogatiji za određeni procenat koji u najboljim uvjetima ide najviše do 5% ili 6%, iako ne preuzima nikakav rizik niti bilo kakvu aktivnost. S druge strane, baka njegov novac daje kao zajam drugom pojedincu, naplaćaujući od njega kamatu obično duplo veću nego onu koju isplaćuje štediši, ne preuzimajući nikakav rizik niti ulazeći u posao. Pojedinac koji uzima kredit za svoj poslovni poduhvat tako u startu ima trošak kamate i obavezu da vrati novac banci bez obzira na to kako će proći njegov poslovni poduhvat. On je taj koji preuzima kompletan rizik, on je taj na kome se bogate i banka Ii štediša. I on je jedini u tom lancu koji radi i rizikuje.