Priča komandantu koji je u svjetskoj povijesti ostao zabilježen među rijetkim komandantima koji nikada nisu izgubili bitku. Samo je šačica takvih koji su tokom svoga života vodili toliki broj bitaka i nikada nisu doživjeli poraz

Bitka na Uhudu koju su prvi muslimani predvođeni poslanikom Muhammedom a.s. vodili malo poslije bitke na Bedru, obilježena je prošle sedmice. Bitka se desila 7. ševvala 3. godine po Hidžri (danas je 15. ševval). Ova bitka, iako je prvi zabilježeni poraz muslimana od mekanskih mušrika, nije poznata kao bitka na Bedru, što je bila prva pobjeda muslimana, ali je itekako važna.

O poukama i porukama bitke na Uhudu, uzrocima i posljedicama priča se na hutbama. No, pogledajmo tu bitku iz drugog ugla. Iz ugla mekanskih nevjernika. Tu ćemo zapaziti ključnu ulogu jednog čovjeka, komandanta desnog krila mekanske vojske, koji je u nekoliko navrata pokušavao probiti se kroz klanac i doći muslimanskim borcima s leđa. U jednom trenutku bitke, kada su strijelci koji su čuvali klanac, misleći da su već dobili bitku, napustili svoje pozicije, genijalni vojskovođa vidio je priliku i udario svom snagom povikavši ključnu rečenicu “Muhammed je mrtav”. Nastala je panika, opće rasulo – Halid ibn Velid je odnio pobjedu.

Ovo je priča o njemu, komandantu koji je u svjetskoj povijesti ostao zabilježen kao jedan od rijetkih zapovjednika koji nikada nisu izgubili bitku. Samo je šačica takvih koji su tokom svoga života vodili toliki broj bitaka i u svakoj pobijedili, poput Aleksandra Makedonskog, Scopisusa Africanusa…

Od trenutka prihvatanja islama život Halida ibn Velida ispunjen je vojničkom virtuoznošću i vjernom posvećenošću širenju islama, ostavljaući iza sebe neizbrisiv trag historiji muslimanskog svijeta. Njegov nadimak “Allahova sablja – Saifullah” simbolizira njegovu ulogu u odbrani i proširenju ranog islamskog carstva.

Prihvatanje islama

Halid ibn Velid je rođen u plemenu Makhzum u Meki oko 592. godine n.e. Poticao je iz ugledne i cijenjene porodice, a od malih nogu je pokazivao značajne sposobnosti u fizičkoj borbi.

Kao mlad čovjek, Halid je stekao slavu kao briljantni vojskovođa i neustrašivi ratnik. Njegovo je putovanje počelo kada je u početku bio rival ranoj islamskoj zajednici. Bio je jedan od najotpornijih neprijatelja poslanika Muhammeda i muslimana.

Halid je primio islam u osmoj godini po Hidžri (629. n. e.). Njegova promjena označila je početak njegovog uključivanja u odbranu i razvoj ranog muslimanskog carstva. Prva bitka u kojoj je Halid ibn Velid učestvovao nakon primanja islama bila je Mu'ta, 629. godine. Muslimanska vojska, koja je brojala oko 3.000 vojnika, suočila su se sa mnogo većom bizantijskom oružanom snagom, sa brojkom do 100.000 vojnika.

Uprkos tome što je muslimanska vojska bila očigledni “patuljak” u odnosu na neprijatelja, Halidov autoritet i strategija su napravili razliku. Zapovjednici muslimanske vojske padali su jedan za drugim. Zejd ibn Haris, Džafer ibn Ebi Talib, Abdullah ibn Revvaha. Tek kada je Halid ibn Velid preuzeo zapovjedništvo, muslimani su uspjeli da suzbiju neprijatelja i osiguraju povlačenje prema Medini. To jeste bio poraz muslimanske vojske, ali je Halid ibn Velid odigrao ključnu ulogu u tome da muslimani, ono što ih je ostalo, izvuku živu glavu.

Njegovi napori u ovoj borbi donijeli su mu titulu “Saifullah”, jer je bilo jasno da mu je Allah dao naklonost izuzetnim vojničkim razumijevanjem i snagom.

Najpopularniji trijumf Halida ibn Velida dogodio se usred borbe kod Yarmouka 636. godine. Ovaj definitivni obračun dogodio se između snaga bizantijske oblasti i muslimanskih oružanih snaga, kojima je Halid komandovao. Borba kod Yarmouka jedan je od najznačajnijih vojnih trijumfa u historiji, jer je vojska kojom je komandovao Halid pobijedila četiri puta brojniju bizantsku vojsku (200.000 bizantskih vojnika).

Iako se suprotstavljao nekolicini najbolje obučenih oficira bizantijskog carstva, Halidovi inventivni postupci doveli su do zapanjujućeg muslimanskog trijumfa, započinjući brzi razvoj islama u Siriji i Levantu.

Još jedan ključni trenutak u vojnoj karijeri Halida ibn Velida bio je njegov udio u osvajanju Damaska. Halidova sposobnost da se dogovori sa svojim kolegama komandantima omogućila je muslimanskim oružanim snagama da odnesu pobjedu nad bizantijskom vojskom koja je bila u utvrđenom gradu. Njegova sposobnost u napadu i njegovo razumijevanje teritorije bili su osnovni u ostvarivanju ove pobjede.

Halid je bio poznat po svom autoritetu i sposobnosti da motiviše svoju vojsku koja mu je bila potpuno odana. On nije bio samo briljantan strateg već i pionir koji je duboko brinuo za dobrobiti svojih vojnika. Držao se strogog podučavanja i solidarnosti, garantujući da svaki vojnik osjeti da je dio važnije misije.

Povijesna uloga

Uloga Halida ibn Velida kao “Allahove sablje” mnogo je veća od vojnih pobjeda, on je bio ključna figura u širenju poruke islama širom bliskoistočnih zemalja. Njegovi trijumfi postavili su temelj za brzo proširenje islamskog hilafeta. Također, njegov autoritet u ranom periodu islama učinio je razliku u osiguravanju povjerenja mnogih muslimana.

U svakom slučaju, Halidovo putovanje nije prošlo bez izazova. Njegove snažne vojne strategije, iako su bile uspješne, bile su u nekim slučajevima vođene pritiscima drugih muslimanski vođa. Najistaknutiji slučaj ovoga bilo je njegovo izbacivanje iz komande od strane halife Omara ibn al-Hattaba, koji se bojao da bi Halidova sva veća popularnost i utjecaj mogli dovesti do podjela unutar muslimanskih oružanih snaga.

Uprkos njegovom otpuštanju, Halidova zavisnost od islama nikada nije oslabila. Nastavio je služiti muslimanskoj zajednici i ostao ključna ličnost sve do svoje smrti 642. godine.

Priča Halida ibn Velida je priča o promjeni i predanosti. Od njegovih ranih dana kao neprijatelja islama do toga da postane jedan od njegovih najznačajnijih čuvara, Halidova promjena simbolizira potencijal za individualne promjene.

Njegova titula “Allahove sablje” ostaje potvrda njegovog zavještanja kao ratnika koji je odigrao bitnu ulogu u formiranju historije islama.

Halidova priča je ilustracija samopouzdanja, neumornosti i kontrole. Njegovi trijumfi se ne vide samo kao trijumf ljudske stručnosti, već kao rezultat božanskog posredovanja i podrške. Ova priča se prenosila kroz epohe kao demonstracija savršenog ratnika – pojedinca koji se ne bori za individualnu slavu, već za istaknutiju veličinu svih pojedinaca i njihovo samopouzdanje.