Decenijama je Noam Chomsky važio za simbol intelektualne dosljednosti i moralne čvrstine, kritičar imperijalizma, savjest zapadne ljevice i neumorni osporavatelj političke moći. No, dvije epizode ozbiljno su narušile tu sliku: relativiziranje genocida u Srebrenici i bliskost s kompromitiranim finansijerom Jeffreyjem Epsteinom. Kako je čovjek koji je upozoravao na manipulacije moći završio u društvu jednog od najmračnijih simbola elitne dekadencije? I šta nam taj pad govori o opasnosti pretvaranja intelektualaca u moralne ikone?

Ime Noama Chomskog decenijama je simbol intelektualne dosljednosti, akademske strogoće i beskompromisne kritike američke vanjske politike. Od protesta protiv rata u Vijetnamu, preko analiza imperijalizma, do polemika o medijima i propagandi, Chomsky je izgradio reputaciju „posljednjeg čistog intelektualca“ Zapada, čovjeka koji ne podliježe moći, novcu ni političkim pritiscima.

No, dvije epizode u njegovom javnom djelovanju, relativiziranje genocida u Bosni i Hercegovini te povezanost s financijerom Jeffrey Epsteinom, stvorile su duboke pukotine u toj slici. Jedna se tiče istine o ratu i logorima u Bosni; druga pitanja moralnog integriteta u kontaktu s kompromitiranim centrima moći. Zajedno, one su dovele do ozbiljne preispitivanja autoriteta čovjeka kojeg su mnogi smatrali savješću ljevice.

U poznatom intervjuu za britanski The Guardian, Chomsky je ponovio ranije iznesene stavove o Srebrenici, sugerirajući da je zločin „preuveličan“ u medijima. U više navrata masakr je označavao riječju „masakr“ pod navodnicima, čime je ostavljao dojam distance prema sudski utvrđenim činjenicama.

Takav stav nije bio izoliran incident. Chomsky je ranije podržao časopis Living Marxism, koji je doveo u pitanje autentičnost snimaka srpskih konc-logora u Bosni koje je objavila televizijska kuća ITN. Sudski postupak okončan je presudom u korist ITN-a: sud je potvrdio da su snimci logora autentični. Ipak, Chomsky je nastavio braniti pravo časopisa da dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost.

Slično je reagirao i u slučaju švedske novinarke Diana Johnstone, koja je relativizirala broj ubijenih Bošnjaka u Srebrenici. Chomsky je njezin rad opisao kao „ozbiljan i pošten“, naglašavajući da je suština u slobodi govora, a ne u tome je li bila u pravu.

Takvo pozivanje na apstraktni princip slobode govora u kontekstu genocida izazvalo je ogorčenje. Kritičari su ukazivali da nije riječ o zabrani mišljenja, nego o odgovornosti javne figure koja, svojim autoritetom, daje legitimitet revizionističkim narativima.

U Srebrenici je, prema presudama međunarodnih sudova, počinjen genocid. Ta kvalifikacija nije medijska konstrukcija, već pravna činjenica. U tom svjetlu, Chomskyjeva upornost da problematizira razmjere zločina ili da podržava autore koji ih relativiziraju ne može se svesti na puko načelno zalaganje za slobodu izražavanja. Ona postaje politički čin s konkretnim posljedicama.

Chomsky nije bio jedini zapadni intelektualac koji je zauzeo takav stav. U tom krugu nalazili su se i Edward Herman, David Peterson, John Pilger, Michael Parenti, Tariq Ali, Mick Hume te nobelovac Peter Handke, poznat po bliskosti sa Slobodanom Miloševićem.

Zajednički imenitelj tih pozicija bio je duboki skepticizam prema zapadnim medijima i institucijama. U toj perspektivi, rat u Bosni često se tumačio prvenstveno kroz prizmu geopolitičkih interesa Zapada, dok su zločini počinjeni nad Bošnjacima relativizirani kao dio „propagandnog rata“.

Problem takvog pristupa nije u kritici Zapada, ona je legitimna i često potrebna, nego u selektivnoj skepsi. Ako su svi zapadni izvještaji apriori sumnjivi, a svjedočenja žrtava tretirana kao dio „histerije“, tada se ideološki okvir pretvara u filter koji potiskuje činjenice.

Chomsky je u Guardianu tvrdio da je u zapadnoj kulturi postojao „histerični fanatizam“ u vezi s Bosnom. No, ostaje pitanje: može li se genocid, potvrđen presudama, svesti na histeriju? I što znači za žrtve kada jedan od najutjecajnijih intelektualaca sugerira da je tragedija prenapuhana?

Ako su stavovi o Bosni otvorili teorijsku i moralnu dilemu, veza s Jeffreyjem Epsteinom proizvela je šok. Slika Chomskog, profesora s MIT-a, kritičara imperijalizma, u Epsteinovom društvu djelovala je gotovo nadrealno.

Epstein je 2008. osuđen zbog prostitucije maloljetnica. Unatoč tome, održavao je široku mrežu kontakata s političarima, znanstvenicima i kulturnim elitama. Prema pisanju The Wall Street Journala, organizirao je 2015. sastanak s Chomskim i drugim akademicima. Uslijedile su i dodatne večere, uključujući privatni susret s Woodyjem Allenom.

U e-mail prepisci iz 2019. Chomsky je savjetovao Epsteinu da zauzme „nizak profil“ u komunikaciji s medijima, izražavajući žaljenje zbog načina na koji ga „novinari i javnost tretiraju“. U kontekstu pokreta Me Too, takva izjava zvučala je, u najmanju ruku, nespretno. Pet mjeseci kasnije, Epstein je ponovno uhapšen i ubrzo pronađen mrtav u zatvorskoj ćeliji.

Chomsky je u prvom odgovoru na upite izjavio da je Epstein „imao čist dosje“ jer je odslužio kaznu. Ta formalistička obrana dodatno je potaknula kritike: kako je moguće da intelektualac koji je generacijama upozoravao na manipulacije moći povjeruje narativu čovjeka s takvom reputacijom?

Nakon što je Chomsky 2023. doživio moždani udar i povukao se iz javnosti, njegova supruga Valeria izdala je saopćenje u kojem je priznala „ozbiljnu pogrešku u prosudbi“. Navela je da je Epstein uvjerio Chomskog da je nepravedno progonjen te da je manipulator stvorio narativ u koji je Chomsky, „u dobroj vjeri“, povjerovao.

No, za mnoge to objašnjenje nije bilo dovoljno. Indijski historičar Vijay Prashad, Chomskyjev suradnik, javno je izrazio zgroženost, naglašavajući da nema konteksta koji može opravdati prijateljstvo s osobom optuženom za pedofiliju.

Kako je moguće da su se putevi takvih ljudi ukrstili? Epstein je sistematski gradio mrežu utjecaja kroz donacije elitnim institucijama poput MIT-a i Harvarda. Donacije su iznosile milione dolara. Iako Chomsky lično nije primao taj novac, susreti su se odvijali u akademskom okruženju koje je Epstein finansijski podržavao.

Chomsky, koji je pola stoljeća kritizirao strukture dominacije, našao se u orbiti čovjeka koji je bio oličenje tih struktura, finansijera koji je povezivao politiku, nauku i biznis. Možda je najveća pouka ove priče opasnost od idealizacije. Norman Mailer je 1967. opisivao Chomskog kao intelektualca gotovo asketskog integriteta, suprotnost vlastitom narcizmu. Ta slika trajala je desetljećima.

No, nijedan intelektualac ne može biti izuzet iz proturječja. Kritika imperijalizma ne jamči moralnu nepogrešivost. Dosljednost u političkoj analizi ne isključuje mogućnost ozbiljne greške u procjeni karaktera. Kada se spoje dvije kontroverze, relativiziranje genocida u Bosni i prijateljstvo s Epsteinom, dobije se složena slika. U prvom slučaju riječ je o ideološkoj sljepoći; u drugom o osobnoj naivnosti ili lošoj prosudbi. Zajednički nazivnik je uvjerenje da vlastita analiza nadilazi konvencionalne sudove.

Pad aure oko Noama Chomskog možda je bolna za one koji su u njemu vidjeli simbol dosljednosti. No, istovremeno je podsjetnik da ni najlucidniji um nije imun na grešku, osobito kada se nađe na raskrižju ideologije i moći.

Srebrenica nije „histerija“, nego tragedija sa sudski utvrđenim imenom: genocid. Epstein nije bio žrtva medijske zavjere, nego osuđeni seksualni predator. Između te dvije činjenice stoji figura intelektualca koji je vjerovao da može razdvojiti principe od posljedica. Možda je to najveća iluzija modernog doba: da kritika moći automatski oslobađa od odgovornosti pred istinom.