Kao harvardski stručnjak za islamsku umjetnost i arhitekturu, András Riedlmayer je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu dokumentirao sistematsko uništavanje kulturno-vjerske baštine, pretvarajući spaljene biblioteke i srušene džamije u dokaze pred međunarodnim sudovima. Njegovi izvještaji, fotografije i svjedočenja pokazali su da brisanje pamćenja naroda nije kolateralna šteta, već sastavni dio zločina. Umro je veliki čovjek, istinski prijatelj Bosne, koji je naučnom preciznošću i moralnom hrabrošću pomogao da se kulturni genocid prvi put u historiji procesuira kao ratni zločin

Postoje ljudi čije se biografije ne mogu svesti na akademske titule, radna mjesta ili bibliografije. Njihov život ne stane u fusnotu, jer je njihov rad ostavio trag tamo gdje su drugi okretali glavu. Smrt Andrása Riedlmayera zato nije samo odlazak jednog harvardskog profesora ili bibliotekara svjetskog glasa. Ona je gubitak istinskog prijatelja Bosne i Hercegovine, svjedoka jednog vremena i čovjeka koji je imao moralnu hrabrost da kaže: uništavanje knjiga, arhiva i bogomolja nije kolateralna šteta, to je zločin.

Rođen u Budimpešti, obrazovan u Sjedinjenim Američkim Državama, András Riedlmayer pripadao je onoj rijetkoj vrsti intelektualaca koji su znanje shvatali kao obavezu. Njegovo profesionalno zanimanje, islamska umjetnost, arhitektura i rukopisna tradicija, vodilo ga je ka prostoru jugoistočne Evrope, regije u kojoj su se stoljećima preplitale civilizacije, religije i carstva. Taj prostor je poznavao prije rata, ali ga je rat zauvijek obilježio.

Kada je početkom devedesetih godina srpska agresija zapalila teritoriju bivše Jugoslavije, nasilje nije bilo usmjereno samo na ljude. Paralelno s ubistvima, progonom i genocidom, odvijala se sistematska kampanja uništavanja kulturne baštine. Džamije, crkve, tekije, arhivi, rukopisne zbirke i biblioteke nestajali su planski, često nakon što su sela i gradovi već bili etnički očišćeni. Vijeće Evrope je još 1993. godine taj proces nazvalo kulturnom katastrofom u srcu Evrope.

Za Riedlmayera je prelomni trenutak bilo granatiranje i paljenje Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u augustu 1992. godine. Gotovo dva miliona knjiga pretvoreno je u pepeo. Rukopisi stari pet stoljeća nestajali su u plamenu, a s njima i dokumenti koji su svjedočili o postojanju cijelih zajednica. Bio je to čin koji je, kako je sam govorio, jednog bibliotekara mogao samo razbjesniti.

Ali bijes kod Riedlmayera nikada nije bio slijep. On se pretvarao u metodičan rad.

Od sredine devedesetih godina, a naročito nakon prvih terenskih istraživanja krajem decenije, Riedlmayer je započeo ono što će postati jedna od najvažnijih arhivskih cjelina o ratovima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Njegov rad za Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju u Haagu temeljio se na terenskom dokumentovanju: obilasku porušenih objekata, fotografisanju, kartiranju, prikupljanju ostataka rukopisa i knjiga, razgovorima sa svjedocima.

U 12 općina u Bosni i Hercegovini, među njima Bijeljina, Foča, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Srebrenica, utvrdio je da je uništeno čak 96,5 posto vjerskih objekata Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Pregledao je 209 muslimanskih i 27 rimokatoličkih bogomolja. Njegov zaključak bio je jasan: objekti nisu uništavani zbog vojne nužde, već zato što su simbolički predstavljali prisustvo zajednica koje se željelo protjerati.

Džamija je označavala mahalu. Zvonik je označavao selo. Njihovo rušenje značilo je poruku: ovdje više ne pripadate. Još pogubnije bilo je uništavanje arhiva, knjiga vjenčanih, rođenih i umrlih. Time se nije brisala samo arhitektura, nego i pamćenje porodica, genealogije, kontinuitet postojanja.

Riedlmayer je svjedočio kao ekspert u devet postupaka pred Haškim tribunalom, uključujući suđenja Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, te u postupku pred Međunarodnim sudom pravde u slučaju Bosne i Hercegovine protiv Srbije. Njegovi iskazi nisu bili politički pamfleti, već hladni, dokumentirani opisi onoga što je zatekao na terenu.

Tokom unakrsnih ispitivanja pokušavalo se njegov rad diskreditirati. Branitelji su ga pitali da li je „promuslimanski“ ili „antisrpski“. Njegov odgovor ostao je dosljedan: ekstremni nacionalizam je ideologija analogna fašizmu i nacizmu, a njegov izvještaj zasniva se isključivo na činjenicama.

U sudnici su prikazivani videosnimci na kojima zapovjednici govore o „poravnavanju minareta“. Prikazivani su ostaci bogomolja u kojima su namjerno ostavljani simboli poniženja, poput svinjskih kostiju. Čak je i tada, u suočenju s optuženima, Riedlmayer ostajao smiren jer je znao da govori u ime onih koji više ne mogu.

Riedlmayer je bio jedan od potpisnika pisma američkom predsjedniku Billu Clintonu 1995. godine, u kojem se tražilo ukidanje embarga na oružje Bosni i Hercegovini, uz argument da međunarodna zajednica nije osigurala zaštitu civilima i da je pravo na samoobranu legitimno.

Njegova posvećenost Bosni nije prestala ni nakon rata. Radio je na obnovi biblioteka, prikupljao donacije knjiga, pomagao kulturnim institucijama. Fotografije srušenih džamija u Banjoj Luci koje mu je ustupio Aleksandar Aco Ravlić danas su dio arhiva koji svjedoči o razmjerama razaranja.

Ukupni bilans agresije na kulturnu baštinu u Bosni i Hercegovini je porazan: više od 80 posto džamija uništeno ili oštećeno; stotine vakufskih objekata sravnjene sa zemljom. Riedlmayer je te brojke pretvorio u dokaz. Tokom agresije srušeno je 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i 405 drugih vakufskih objekata. Od ukupno 1.144 džamija koliko ih je bilo prije rata, Vojska Republike Srpske srušila je 534, a Hrvatsko vijeće obrane 80 džamija.

Danas je András Riedlmayer Collection dio posebnih zbirki Harvarda. Fotografije, dokumenti, izvještaji i fragmenti spaljenih knjiga dostupni su istraživačima. To nije arhiv mrtvih stvari, nego arhiv sjećanja.

Njegov doprinos nije samo u presudama koje su donesene, iako je jedanaest optuženih, protiv kojih je svjedočio, osuđeno. Njegov najveći doprinos je u tome što je kulturno uništavanje postalo prepoznato kao ratni zločin. Tribunal u Hagu taj je zločin „stavio na mapu“.

Zato smrt Andrása Riedlmayera nije kraj njegove priče. Njegov rad ostaje kao opomena da se genocid ne događa samo u masovnim grobnicama, nego i u pepelu biblioteka. A Bosna i Hercegovina u njegovom radu nije bila predmet, bila je obaveza.