Art Basel je prvi put stigao u Dohu, pretvarajući katarsku prijestolnicu u novu pozornicu globalne umjetnosti. Uz političke poruke, snažan feminizam, zvjezdanu publiku i milionske cijene, sajam otvara pitanje može li umjetnost u Zaljevu postati statusni simbol važniji od luksuznih automobila

Na nebu iznad Perzijskog zaljeva, uz siluetu nebodera koji osvjetljavaju zaljev Dohe, 700 dronova ispisuje stihove na arapskom i engleskom jeziku. Isti ti stihovi projiciraju se i na vapnenačku kamenu fasadu impresivnog Muzeja islamske umjetnosti, jedinstvene građevine koju je na Bliskom istoku projektovao Ieoh Ming Pei, arhitekt piramide Louvrea. Spektakularni svjetlosni performans američke umjetnice Jenny Holzer djeluje poput olimpijske baklje koja označava početak Igara ali ovdje su u pitanju umjetničke igre: moćni Art Basel otvara svoju novu destinaciju u Dohi.

„Osjećaš li bijes ako ja patim?“, jedan je od stihova izabranih iz poezije palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha, koji je umro u egzilu, te Nujoom Alghanem, pjesnikinje rođene u Dubaiju. Rečenica priziva slike razorene Gaze ili brutalne represije iranskih građana pod režimom ajatolaha Hameneija. U tom trenutku, među publikom se pojavljuje nasmijani David Beckham i gotovo djeluje kao dio performansa ali nije: od kontroverznog Svjetskog prvenstva u Kataru 2022. godine, bivši fudbaler je ambasador turizma zemlje.

Holzerina svjetlosna instalacija ponavlja se svake večeri tokom „art sedmice“ Art Basela, u kojoj se Doha puni instalacijama i neočekivanim zvijezdama. Među njima je i Angelina Jolie, koja se kratko pojavila prvog dana sajma u elegantnoj bijeloj haljini s orijentalnim prizvukom, nalik abaji.

Dolazak Art Basela u Emirat dio je strategije Qatar Museums, institucije kojom predsjedava šeika Sheikha al Mayassa, često nazivana „princezom umjetnosti“ i glavnom pokretačicom kulturne ekspanzije zemlje. U samom centru Dohe, Art Basel Qatar prostire se oko sasvim novog kvarta Msheireb, zamišljenog kao spoj međunarodne arhitekture nadahnute katarskim naslijeđem, ali s ugođajem finansijskih četvrti Manhattana, Milana ili Singapura.

Tu su luksuzni hoteli poput Mandarina i Park Hyatta, robna kuća Harrods te brendovi od Versacea do Googlea. Na ulicama, kao i na sajmu, dominiraju stranci, koji se miješaju s Kataranima.

Art Basel započinje u zgradi Doha Design Districta, koja je u suštini luksuzni trgovački centar, a nastavlja se u M7, centru za lokalne poduzetnike iz oblasti mode, dizajna i tehnologije. Predstavlja se 87 galerija iz 31 zemlje, s radovima 84 umjetnika, od kojih je polovina iz regije Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i Južne Azije (MENASA), novog tržišta u usponu u koje Art Basel ulazi kao „katalizator“, kako kaže njegov direktor Noah Horowitz. „Ovo nije kopija sajmova iz Basela, Miamija, Pariza ili Hong Konga, već odraz izuzetne kulturne ambicije zemlje, njenih dugoročnih ulaganja u umjetnost i gostoprimstva svjetske klase“, dodaje Horowitz.

Kako izgleda sajam marke Basel u Zaljevu? Uz vječnu estetiku „white cubea“, potpuno internacionalnu, ali s iznenađujućim autorima koji su često slabo zastupljeni, poput Egipćanke Souad Abdelrasoul, čija snažna djela denunciraju opresiju žena u najradikalnijem islamu, s naslovima poput „Žrtvovanje žene je zabranjeno.“ Ima li politike? Itekako, možda i više nego što se očekivalo. Tu su antidiktatorske poruke Indijke Shilpa Gupta (Laži postaju zakon, Uhapsite demonstrante…) ili serija „Protiv zida“ Južnoafrikanke Marlene Dumas, snažan krik u prilog Palestini. Represije u Iranu, međutim, nema ni u tragovima.

Prisutan je i feminizam, poput onog libanske umjetnice Mona Hatoum, čije je Ogledalo sastavljeno od čeličnih rešetki, a Paravan od bodljikave žice. Ponekad se i signalizacija u toaletima Doha Design Centra može čitati kao političko-feministička poruka, barem za zapadne posjetioce, jer na prvi pogled prikazuje dvije figure u haljinama, a razlika je tek u pokrivalu za glavu. Ono što izostaje na Art Baselu jesu radovi s eksplicitnom homoseksualnom tematikom, iako ima LGBTI umjetnika, što je inače česta pojava na bijenalima i u muzejima.

„Moguće je da smo mi među najpolitičnijima“, kaže Mira Bernabéu, direktor galerije Mira Madrid, jedne od rijetkih španskih galerija prisutnih u Dohi, dok su mnoge u Španiji privremeno zatvorene u znak protesta protiv PDV-a od 21 posto. Na štandu je izložena historijska serija iz 1970-ih turske umjetnice Nil Yalter, o surovim uslovima života imigranata naguranih u barake Pariza, prizori koji se malo razlikuju od predgrađa Istanbula.

„Došli smo da prodajemo, ali još nedostaje da potencijalni kolekcionari požele kupiti umjetnost umjesto automobila. Do posljednjeg dana sajma ostajem skeptičan“, iskren je Bernabéu. Tačno nasuprot stoji Sabrina Amrani, koja od otvaranja svoje prve galerije u Madridu ulaže u umjetnike sjeverne Afrike, poput Saudijke Manal AlDowayan. „Doha i Dubai se odlično nadopunjuju. Doha je izgradila snažnu mrežu muzeja, dok je Dubai finansijski hub za kolekcionare“, kaže Amrani, stalna učesnica međunarodnih sajmova.

Kao i na svim izdanjima Art Basela, i ovdje kruže astronomske cifre: 14,5 miliona dolara za platno Philipa Gustona, prijatelja Jacksona Pollocka i apstraktnog buntovnika, ili 3,8 miliona za sliku Matthew Wonga, umjetnika koji je počinio samoubistvo u 35. godini i često se predstavlja kao „novi Van Gogh“. Tu su i radovi Pabla Picassa, Jean-Michel Basquiata i Alexa Katza, koji posebno privlače interes kolekcionara s Bliskog istoka.

IZVOR: El Mundo