Rušenje spomenika posvećenog uspomeni na 77 ubijenih veležovaca nije komunalni zahvat nego čin političkog nasilja. Uklanjanjem memorijala posvećenog antifašistima i borcima za slobodu, Mostar nastavlja dugogodišnju praksu brisanja vlastite historije i ponižavanja Veleža

Rušenje spomenika na mostarskom stadionu Pod Bijelim Brijegom još je jedna politička i ideološka poruka. I to vrlo jasna i direktna: u Mostaru, odnosno, u ujednom njegovom dijelu nema antifašističkog pamćenja, brišu se tragovi jedne prošlosti koja smeta i sistematski se ponižava ono što je za ovaj grad bilo temeljno: zajedništvo, otpor fašizmu i ideja.

Spomenik uklonjen juče ispred svlačionica stadiona Pod Bijelim Brijegom bio je posvećen žrtvi 77 igrača, sportskih radnika i funkcionera Fudbalskog kluba Velež Mostar koji su stradali u Narodnooslobodilačkoj borbi. Bio je podignut 1972. godine kao trajni znak zahvalnosti generaciji koja je umjesto sportskih terena izabrala front, umjesto dresova partizanske uniforme, a umjesto karijera borbu protiv fašizma. Među tih 77 bilo je devet narodnih heroja, desetine prvoboraca i nosilaca Partizanske spomenice 1941. godine. Njihova imena nisu fusnota historije nego njen moralni temelj.

Tvrdnja da je spomenik uklonjen zbog “nedostatka prostora za vozila” vrijeđa zdrav razum. Ukloniti memorijalni objekt od takvog značaja nije tehničko pitanje, nego vrijednosni izbor. A Mostar, nažalost, već decenijama pravi iste izbore: briše tragove antifašističke prošlosti, relativizira zločine i normalizira nasilje nad sjećanjem.

Velež je od svog osnivanja društvena institucija, simbol Mostara i Hercegovine, klub radnika, studenata i sirotinje. Osnovan 1922. godine, izrastao je u jedan od najprepoznatljivijih sportskih simbola Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije. Njegova snaga bila je i u ideji, u multietničnosti, solidarnosti i otvorenosti.

Mostar je prije rata bio grad u kojem je Velež okupljao Bošnjake, Hrvate, Srbe, Crnogorce… i na tribinama i u svlačionicama. Posljednja utakmica Veleža u prvenstvu Jugoslavije odigrana je u Subotici, protiv Spartaka, u proljeće 1992. godine. Nekoliko dana kasnije, sedmog aprila, igrači su se posljednji put okupili na stadionu Pod Bijelim Brijegom. Ostavili su opremu. I više se nikada nisu vratili.

Ubrzo nakon toga, uprava kluba je nasilno izbačena iz prostorija. Velež je protjeran sa vlastitog stadiona, iz srca grada, bez ikakve pravne ili moralne osnove. Stadion koji je decenijama bio mjesto radosti, slavlja i sportskog ponosa pretvoren je u simbol otimačine i političkog nasilja.

U proljeće 1992. godine, lokalne hrvatske vlasti reaktiviraju HŠK Zrinjski Mostar, klub ugašen nakon Drugog svjetskog rata zbog nacionalnog karaktera. Na čelo kluba dolazi Jadran Topić, bivši igrač Veleža i tadašnji predsjednik Kriznog štaba. Njegova odluka bila je jasna: Velež mora van, Zrinjski unutra.

Veležu su nakratko dodijeljene improvizirane prostorije u blizini stadiona, ali su ubrzo i odatle izbačeni. Dokumentacija, trofeji, arhiva, dio je spašen zahvaljujući pojedincima, a dio je završio na otpadu. Time nije uništen samo jedan klub, nego institucionalno pamćenje Mostara.

Konačni moralni sunovrat desio se devetog maja 1993. godine, kada snage HVO-a započinju opći napad na istočni dio Mostara. Stadion Pod Bijelim Brijegom postaje koncentracioni logor. Te iste godine, preostalim članovima uprave Veleža poručeno je da se moraju preseliti na istočnu obalu Neretve. Poruku je prenio tadašnji premijer samoproglašene Herceg-Bosne Jadranko Prlić, kasnije pravosnažno osuđen u Haagu za ratne zločine. U presudama međunarodnog suda eksplicitno se spominju zločini počinjeni na stadionu Pod Bijelim Brijegom.

I upravo na tom mjestu, gdje su se zločini dogodili, uklanja se spomenik antifašističkim borcima. To nije slučajnost.

Generacija Veleža iz kasnih tridesetih godina smatrana je jednom od najtalentiranijih u tadašnjoj Jugoslaviji. Njihov igrač, narodni heroj Mehmed Meha Trbonja, svjedočio je da su to bili fudbaleri bez tajni, majstori kakvi se rađaju jednom u pola vijeka. Rat je prekinuo njihove karijere, ali nije slomio njihovu savjest.

U jesen 1941. godine, gotovo cijeli tim odlazi u partizane, u Konjičko-mostarski odred, kasnije čuveni Mostarski bataljon. Sa sobom nose Veležove dresove sa crvenom zvijezdom. Njih 77 položilo je živote na ratištima i stratištima širom zemlje kao borci za slobodu.

Među ubijenima bili su i oni koji su stradali u kazamatima, zatvorima i robijašnicama još prije rata: Gojko Božović, Mustafa Dedić, Muhamed Mičijević, Savo Neimarević, Risto Samardžić, Uglješa Janjić. Njihova imena uklesana su u historiju Mostara, bez obzira koliko se neko trudio da ih izbriše.

Spomenik 77 veležovaca nije “fontana”. Njegovo rušenje predstavlja kontinuitet politike započete devedesetih: politike brisanja, preimenovanja, nasilne reinterpretacije prošlosti. Dodavanje nacionalne simbolike tom spomeniku nakon protjerivanja Veleža bilo je prvo nasilje nad njegovim značenjem. Fizičko uklanjanje je drugo, konačno.

Reakcija Fudbalskog kluba Velež Mostar bila je jasna i dostojanstvena: najoštrija osuda, bez kalkulacija i relativizacije. Klub je još jednom potvrdio da ostaje dosljedan antifašističkim vrijednostima, zajedništvu i poštovanju prema žrtvama. Velež je preživio rat, progon, logore i otimačinu. Preživjet će i ovo.

Ali pitanje ostaje: kakav Mostar želimo? Grad koji uklanja spomenike borcima protiv fašizma? Rušenje spomenika 77 veležovaca nije samo napad na jedan klub. To je napad na ideju da su sloboda, pravda i antifašizam vrijednosti koje vrijedi braniti čak i kada to nekome smeta.

A upravo zbog toga, Velež i dalje postoji. I zbog toga će se imena tih 77 ljudi pamtiti, sa ili bez „fontane“ koja na njih podsjeća.