Načertanije Ilije Garašanina, tajni memorandum iz 1844. godine, precizan je nacrt državnog širenja Srbije, u kojem se nacionalna ideja pretvara u administrativni i kulturni instrument moći. Načertanije je program velikodržavnih aspiracija, s posebnim fokusom na Bosnu i Hercegovinu, zemlju koju dokument ne prepoznaje kao politički subjekt, već kao prostor koji treba “pripremiti”, preoblikovati i uklopiti u velikosrpsku viziju

Načertanije Ilije Garašanina, napisano 1844. godine kao povjerljivi memorandum za uski krug srpske političke elite, objavljeno je tek početkom 20. stoljeća. Ono je već odavno simbol, tekst u kojem se jasno vidi kako se nacionalna ideja pretvara u državni projekt, a politička ambicija u program teritorijalnog širenja.

U balkanskoj historiografiji Načertanije često opisuju kao “dijete svog vremena”. I doista, 19. stoljeće je stoljeće nacionalnih buđenja, mapiranja naroda i prekrajanja granica. No ta konstatacija ne oslobađa Garašanina odgovornosti. Naprotiv: upravo zato što je nastalo u trenutku kada su se moderne nacije tek formirale, Načertanije nam omogućava da jasno vidimo mehanizme kojima se jedna država priprema da proširi vlast, ne samo vojno, nego kulturno, kadrovski i narativno.

Garašanin je napisao plan za to.

U uvodnim redovima Načertanija Srbija se pojavljuje kao država nezadovoljna vlastitim okvirom. Ona, piše Garašanin, mora imati “čertu i temelj” svoje politike, plan koji će je voditi “kroz više vremena”. Takva formulacija zvuči umjereno, gotovo razborito. No sadržaj tog plana brzo razotkriva njegovu ambiciju: Srbija se ne smije “ograničiti” na postojeće granice, nego mora težiti “priljubljenju” okolnih srpskih naroda i zemalja.

Već u toj riječi, priljubiti, sadržana je cijela filozofija dokumenta. Okolni prostori nisu zamišljeni kao ravnopravni politički subjekti, nego kao dijelovi koje treba priključiti već postojećem centru. Ne govori se o sporazumu, nego o gravitaciji; ne o zajednici, nego o integraciji pod vodstvom jedne države.

Da bi ta ambicija dobila legitimitet, Načertanije se oslanja na tada izuzetno moćan argument: historijsko pravo. Garašanin priziva srednjovjekovno srpsko carstvo, Dušana, “staru slavu”, kontinuitet koji se, po toj logici, ne prekida stoljećima osmanske vladavine. Ako je Srbija nekada bila velika, zaključak je jasan, ona to može i mora biti ponovo.

Jedna od najupečatljivijih karakteristika Načertanija jeste njegova operativnost. Ono nije romantični tekst o narodnom buđenju, nego priručnik političke akcije. Garašanin precizno navodi šta Srbija treba činiti: slati pouzdane ljude u susjedne zemlje, prikupljati informacije o političkom raspoloženju, vojnom stanju, unutrašnjim podjelama; širiti uticaj kroz škole, štampu, crkvene veze; stvarati lokalne elite koje će se vezivati za Beograd. Nacionalna ideja se ovdje ne širi spontano, ona se proizvodi.

Posebno je indikativno Garašaninovo insistiranje na “pripremi”. Ništa se ne smije prepustiti slučaju. Provincije koje se nalaze izvan Srbije treba postepeno navikavati na srpski politički okvir, stvarati osjećaj da je Srbija njihov prirodni zaštitnik, njihovo diplomatsko utočište, njihova budućnost.

Ovaj način razmišljanja je duboko hijerarhijski. Srbija je zamišljena kao politički Pijemont Balkana, jezgro koje okuplja, ali i komanduje. Ostali nisu partneri. Nigdje se ova logika ne vidi jasnije nego u odnosu prema Bosni. Za Garašanina, Bosna i Hercegovina nije tek susjedna zemlja, ona je centralno pitanje.

Bosnu se u Načertaniju ne posmatra kao historijsku zajednicu sa vlastitim političkim identitetom. Ona je polje djelovanja, prostor uticaja, teritorij koji treba “urediti”. Prvi korak je tehnički: otvaranje granica, povećanje komunikacije, stvaranje privida prirodne povezanosti. Drugi je politički: povezivanje pravoslavaca i katolika u “narodnoj politiki”, uz obećanje vjerske slobode.

No ta sloboda ima granicu. Ona je prihvatljiva samo dok ne dovodi u pitanje centralni princip: dinastičko jedinstvo pod srpskom vladarskom kućom. Bosna, prema Garašaninu, ne smije ostati politički samosvojna. Ako ne prihvati taj okvir, slijedi upozorenje: fragmentacija, podjela, “raskomadanje” i izlaganje tuđem uticaju.

To je ključni trenutak dokumenta. Bosanska autonomija se ne razmatra kao legitimna opcija. Ona se predstavlja kao prijetnja koju treba prevenirati.

Najotvoreniji dio Načertanija tiče se metoda. Garašanin predlaže da se bosanski mladići primaju u srpsku državnu službu, obrazuju u upravi, finansijama i pravosuđu, kako bi se potom vratili u Bosnu i tamo primijenili naučeno. Riječ je o planskom stvaranju lojalne administrativne elite, klasičnom instrumentu političkog potčinjavanja.

Ni kulturna politika nije neutralna. Garašanin predlaže štampanje molitvenika, pjesama i “narodne historije Bosne” napisane u duhu “jedinstva Srba i Bošnjaka”. Historiju se ovdje ne istražuje, nju se naručuje. Njena svrha nije razumijevanje prošlosti, nego oblikovanje buduće lojalnosti. Bosnu se, u ovom dokumentu, ne osvaja sabljom nego kroz knjige, kadrove, narative i administraciju.

Načertanije nije bezazlen historijski spis. Njegova opasnost ne leži u tome što je nastao u 19. stoljeću, nego u tome što su njegovi obrasci preživjeli to stoljeće. Za Bosnu, Načertanije ostaje simbol politike koja je nikada nije prihvatila kao cjelinu. U tom tekstu Bosna postoji samo kao faza: nešto što treba pripremiti, urediti i uklopiti. Nikada kao kraj sama po sebi.

Zato se Načertanije danas ne čita iz akademske radoznalosti, nego iz potrebe za razumijevanjem. Ono pokazuje kako velike ideje počinju tiho, u kancelarijama i memorandumima, i kako se, jednom zapisane, teško brišu. Ponekad se samo, kao stare mape, ponovo izvuku, ispeglaju i ponude kao nova rješenja.