Donald Trump koristi Alien Enemies Act, ratni zakon iz 1798. godine, kako bi članove bandi i navodne članove bandi slao u ozloglašene pritvorske centre u El Salvadoru; američki predsjednik radi isto ono što su evropske sile radile stoljećima, ukrcavale prestupnike na brod i slale ih u prekomorske teritorije. Kriminalci su tamo morali teško raditi u kaznenim kolonijama jer su se vlasti nadale da će, zbog surovih uslova, popraviti ponašanje


Trebalo je da izgleda kao naučna misija, ali u stvarnosti je četrdesetomjesečno putovanje korvete Principessa Clotilde prema Aziji imalo sasvim drugi cilj. Italijanski kapetan Carlo Alberto Racchia dobio je od svoje vlade zadatak da pronađe pogodnu lokaciju za kaznenu koloniju. Za dobru svotu novca neki lokalni vladar sigurno bi bio spreman da ustupi zemljište u koncesiju. Racchia je 1870. godine bacio oko na ostrvo Gaya, sjeverozapadno od Bornea. Tri četvrtine Bornea u tom trenutku pripadalo je Nizozemskoj Istočnoj Indiji, ali upravo sjeverozapadni dio bio je pod upravom sultana Bruneja.

Nizozemska nije željela da on da saglasnost za kaznenu koloniju. Italijani, očito, ni u vlastitoj zemlji nisu imali kontrolu nad osuđenim kriminalcima. Šta se onda moglo očekivati daleko od kuće? Oslobođeni i odbjegli zatvorenici neizbježno bi pravili probleme širom regije. Nizozemska je takve štetne posljedice već poznavala u Surinamu, koji se graničio s Gvajanom, gdje je Francuska imala kaznenu koloniju. Plašila se i da bi Italijani s kriminalnim dosijeom mogli skrenuti u piratstvo, baš u trenutku kada je ono tek bilo suzbijeno i kada je trgovina s Kinom i Japanom sve više uzimala maha.

Kaznene kolonije bile su stoljećima nerazdvojni dio svjetskih carstava kojima su upravljale evropske sile. Oprezne procjene polaze od toga da je najmanje 900.000 ljudi širom svijeta bilo premještano u periodu između 1415. i 1953. godine, kada je zatvorena posljednja evropska prekomorska kaznena kolonija u Francuskoj Gvajani.

Režim u tuđini znatno je varirao. Ponekad su osuđenici daleko od kuće završavali u mračnim tamnicama. Često su bili izloženi prisilnom radu, s lancima ili bez njih. Na drugim mjestima, „izvezeni“ kriminalci uživali su relativno veliku slobodu. Slanje prestupnika i disidenata drugdje oslobađalo je domovinu problema. Trebalo je i da djeluje odvraćajuće. Često je bilo i jeftinije. Moglo je pomoći i u naseljavanju kolonija, osiguravanju jeftine radne snage i regrutiranju onih koji su bili spremni pomagati u širenju granica na terenu u korist evropske metropole.

Portugal je od 15. stoljeća prednjačio u „izvozu“ kriminalaca. Mogli su skratiti kaznu tako što bi služili kao vojnici u Sjevernoj Africi. Tokom plovidbi ponekad su ih, u manjim grupama, iskrcavali i na obale južnije u Africi ili u Brazilu. Preživjeli koji su uspijevali uspostaviti kontakt s lokalnim stanovništvom kasnije su služili kao korisni posrednici za trgovinu i upravu.

Britanci su u ranim godinama svog kolonijalnog carstva slali zatvorenike iz matične zemlje na ostrva poput Barbadosa i Jamajke. U 18. stoljeću Amerika je postala glavna destinacija. Godine 1718. donesen je čak i zakon, Transportation Act, koji je sve to službeno regulirao. Na vrhuncu deportacija, na primjer, 70 posto osuđenih na Old Baileyju, glavnom sudu u Londonu, slano je u Ameriku.

Za razliku od robova, kod ovih prestupnika nije se „kupovao“ čovjek, nego njihov rad. No, budući da su bili jeftiniji, to je, u kombinaciji s njihovim ionako prilično bespravnim položajem, imalo ružne posljedice. Ipak, mnogi Britanci smatrali su to lijepim načinom da se „riješe smeća“. Prisilni rad preko okeana trebao je kriminalcima usaditi radnu etiku, dok su u zatvorima „kod kuće“ učili samo lijenost i druge loše stvari. Možda je mjesto progonstva moglo poslužiti i kao prostor za razmišljanje i kajanje. Takva je, barem, bila poruka na kraju romana “The Fortunes and Misfortunes of the Famous Moll Flanders” (1722). Daniel Defoe, autor Robinsona Crusoea, u njemu je predstavio fikcionalne memoare žene koja je skrenula na pogrešan put. Njeno prisilno boravište u Novom svijetu dovelo je lopovku do istinskog preobražaja.

Čule su se i kritike. Obični radnici u Americi smatrali su da se radi o nepoštenoj konkurenciji koja je pritiskala i njihove plate. Političar Benjamin Franklin nije želio da njegova zemlja postane britanska septička jama i predlagao je da se barem pošalju nazad zmije.

Američki rat za nezavisnost i gubitak posjeda u Sjevernoj Americi stavili su Ujedinjeno Kraljevstvo pred problem: gdje sada s zatvorenicima? Zapadna Afrika, Madagaskar i Indija nakratko su razmatrani, ali je konačna odluka pala na jugozapad Australije. Kaznena kolonija bila je, između ostalog, u temelju kasnijeg milionskog grada Sydneya.

Nisu samo teški kriminalci odvođeni na drugi kraj svijeta. Osuđeni za relativno lakše prekršaje poput krivolova, pobunjeni Irci i drugi buntovnici također su bili prisiljeni na putovanje brodom. Radni uslovi u Australiji bili su teški. Nasuprot tome, za osuđenike koji su odslužili kaznu postojale su i mogućnosti. Lokalnim vlastima bile su potrebne dodatne ruke za izgradnju područja. Ponekad su bivši prestupnici čak dobijali dodijeljenu zemlju.

Francuzi su od 19. stoljeća preferirali dva odredišta. Jedno je ležalo doslovno na drugoj strani svijeta: Nova Kaledonija, arhipelag u Tihom okeanu istočno od Australije, postala je odredište za Francuze osuđene zbog uloge u Pariškoj komuni 1871. godine. Stanovnici sjevernog Alžira koji su 1874. digli pobunu protiv francuske vlasti također su poslani tamo. Priliv tolikog „stranog svijeta“ i druge mjere kolonijalne vlasti izazvale su ogorčenje među autohtonim stanovništvom Nove Kaledonije, Kanacima. Njihov otpor brutalno je slomljen, nakon čega su prisilno preseljeni u rezervate.

Pod vladavinom Napoleona III, Francuska Gvajana postala je također odredište za osuđenike i to one s najtežim zločinima. Mnogi su umirali već tokom prelaska Atlantika u zagušljivim brodovima s lošom i oskudnom hranom. Oni koji bi preživjeli završavali su na zabitim mjestima u prašumi ili na ostrvima uz obalu Francuske Gvajane, gdje je strogoća režima varirala. Cinično su dobili nadimak „Ostrva spasenja“. Najozloglašenije je bilo Đavolje ostrvo. Tamo su uslovi bili najteži, a bijeg nemoguć, jer je ostrvo bilo okruženo morem, a najbliže kopno činila je nemilosrdna divljina.

I francuski vojni oficir Alfred Dreyfus završio je 1895. na Đavoljem ostrvu. Dobio je doživotnu kaznu zbog špijunaže za Nijemce. Kasnije su sumnje rasle i postalo je jasno da je Jevrej Dreyfus ponajprije bio žrtva antisemitizma. Godine 1899. dobio je pomilovanje, nakon što mu je kazna u žalbenom postupku već bila smanjena s doživotne na deset godina. Godine 1906. uslijedila je rehabilitacija. Oficir se vratio u vojsku. Ali patnje na Đavoljem ostrvu ostavile su posljedice i Dreyfus je morao prije vremena napustiti službu.

Nijemci su, dijelom i zbog manjka kolonija, posezali za alternativama. Veliko vojvodstvo Mecklenburg stavilo je grupu osuđenika pred izbor: mnogo godina zatvora ili emigraciju u Brazil. Kraljevstvo Hannover otišlo je dalje: plaćalo je prelaske kriminalaca u Sjedinjene Države i čak falsificiralo njihove pasoše, tako da Amerikanci nisu mogli otkriti kriminalnu prošlost.

I u Nizozemskoj su političari različitih uvjerenja tokom godina, a naročito u 19. stoljeću, zagovarali izvoz osuđenih kriminalaca u inostranstvo po uzoru na druge. Time bi se rasteretila matična zemlja. A težak život u zabačenim kolonijalnim krajevima trebao je gotovo sigurno imati odvraćajući učinak. No nizozemski upravitelji na Zapadu i na Istoku nisu željeli uvoz problema. Uzastopni ministri kolonija također su odbijali tu ideju. Nisu željeli da se Ministarstvo pravde miješa u njihov resor.

Između prekomorskih posjeda Nizozemske od 17. stoljeća ipak je postojala živa razmjena zatvorenika i osuđenih na prisilni rad. Tako su zajednice „čišćene“ od nepoželjnih elemenata ili su donekle rješavale manjak radne snage. Do francuskog perioda, Ujedinjena istočnoindijska kompanija (VOC) bila je glavni motor tih premještanja. Kolonijalni sistem 19. i prve polovine 20. stoljeća potom se djelimično vratio na stare VOC-metode kažnjavanja i premještanja. Osuđenici su iz Nizozemske Istočne Indije transportirani, na primjer, na Cejlon (današnja Šri Lanka) i na Rt, ali i nazad.

Vlasti u Indiji imale su vlastita mjesta progona za ljude koje su željele skloniti s očiju. Neka su bila blizu, poput ostrva Onrust i Edam uz obalu Batavije. Druga su bila daleko, na Banda ostrvima ili na Papui. Ili Boven-Digoel na najistočnijem ostrvu Indije. U posljednjim decenijama nizozemske vlasti, indonezijski nacionalisti bili su zatvarani u tom mjestu okruženom kilometrima prašume.

A kaznena kolonija koju su Italijani oko 1870. pokušavali uspostaviti? Brunej nije smio samostalno dati koncesiju. Sultanat je 1847. sklopio sporazum s Britancima kako bi mogao računati na određenu zaštitu. Italijani su morali provjeriti šta ta supersila misli o tome. Nizozemska je to saznala i pokušala da odluka bude donesena na štetu Italijana. Izaslaniku u Londonu iz Haga je naglašeno da mora voditi delikatnu igru. Ni na koji način njegovo djelovanje nije smjelo pokazati da Nizozemska službeno priznaje bilo kakvu britansku vlast nad Brunejem. Istovremeno, diplomat je britanskom ministru vanjskih poslova morao jasno dati do znanja da italijanska kaznena kolonija nije u interesu kolonijalnih sila.

Nizozemska je imala sreće. London se složio i obavijestio sultana Bruneja da ne pristaje na koncesiju za Italijane.

Robben Island, smješten uz obalu kod južnoafričkog Cape Towna, najpoznatiji je kao mjesto gdje je Nelson Mandela proveo osamnaest godina zatočeništva. Ali Nizozemci su ga već od 17. stoljeća koristili kao kaznenu koloniju, naročito za političke zatvorenike. Osuđenici nisu dolazili samo s obližnjeg kopna. Putem VOC-a, na primjer, dovođeni su i iz kolonijalnih posjeda u Aziji, kao što su Nizozemska Istočna Indija i Cejlon (današnja Šri Lanka). U otprilike stoljeće i po između odlaska Nizozemaca s Rta i korištenja ostrva kao zatvora u vrijeme aparthejda, ono je služilo i kao kolonija za gubavce, karantinska stanica za uvozne životinje i kao utvrda.

I u posljednjih stotinu godina osnivane su kaznene kolonije „starog kova“. Kako bi donekle prikrili svoje brutalne metode, nacisti su mnoge koncentracione i logore smrti gradili u osvojenim područjima istočne i srednje Evrope. A od napada 11. septembra 2001. Amerikanci drže osumnjičene za terorizam u svojoj bazi u Guantánamo Bayu na Kubi. Tamo ih ne ograničava vlastito zakonodavstvo koje štiti zatvorenike. U međuvremenu CIA vodi i „black sites“, tajne lokacije, između ostalog u Poljskoj, Afganistanu i Tajlandu, gdje ljudi mogu biti zadržani, ispitivani i mučeni. Nedavno je predsjednik Donald Trump ponovo posegnuo za Alien Enemies Act, starim ratnim zakonom, kako bi članove bandi i navodne članove bandi mogao slati u veoma ozloglašene pritvorske centre u El Salvadoru.

IZVOR: Historisch Nieuwsblad