Cigareta je nekada bila neizostavni rekvizit pisca, dio razgovora, tertulija i same književne ikonografije. Od zadimljenih terasa i kafana do romana ispisanih između dva dima, duhan je desetljećima pratio književni život Evrope. Danas, s novim antipušačkim zakonima i društvenim zaokretom prema zdravijim navikama, taj svijet ubrzano nestaje. Šta gubimo odlaskom dima iz javnih prostora – i može li književnost opstati bez svog nekadašnjeg najprepoznatljivijeg simbola?

Književnost i navika pušenja dugo su bili neraskidivo povezani. No društveno prihvatanje zdravijih životnih stilova promijenilo je i taj odnos. Nove regulative postupno protjeruju duhan s terasa i iz barova, prostora u kojima su se nekada rađale književne rasprave, uz piće i dim. Vrijeme je da se prisjetimo prelaska iz galaksije pisaca-pušača u epohu pisanja oslobođenu dima.

„Na terasama se govorilo, razgovaralo, pilo i pušilo, pušilo i pušilo.“ Tako je govorio Joan de Sagarra, strastveni branilac intempestivne umjetnosti duhanskog dima. Priznavao je da puši kubanske cigare i nije se ustručavao reći da bi rado „otišao“ s jednim robustom Allonesa u ruci.

Cigareta tada nije bila tek porok: bila je društveni gest, dodatak razgovoru i pisanju. Danas je, međutim, duhanski dim gotovo pa iskorijenjen. Zdravstveni pristupi doveli su do strožijih normativa, uz rastuću društvenu svijest o opasnostima koje su svima poznate. Stereotipna slika pisca s cigaretom među prstima pripada prošlosti: danas je rijetkost vidjeti autora, čak i ako je pušač, kako se fotografira s cigaretom u ustima. Mnogi su, poput ostatka društva, prigrlili prednosti prestanka. Ipak, nešto se nepovratno gubi: slavna ikonografija.

Trećeg decembra 2024. ministri zdravstva Evropske unije jednoglasno su prihvatili cilj stvaranja generacije bez dima do 2040. U okviru Integralnog plana za prevenciju i kontrolu pušenja 2024–2027 potvrđena je i mjera zabrane pušenja na terasama barova. Zakon ujednačava kriterije na cijeloj teritoriji i pooštrava sankcije, s kaznama od 100 do 600.000 eura u najtežim slučajevima. Tema, doduše, nije nova: pušenje je u zatvorenim prostorima zabranjeno još 2011.

Veza književnosti i dima dugo traje, još otkako je duhan stekao status simbola inteligencije i avangarde. Jean Nicot, francuski ambasador u Lisabonu, 1560. godine predstavio je biljku na dvoru Katarine Medici, koristeći je kao burmut, duhan u prahu koji se udisao kroz nos, kako bi ublažio njene migrene. Dvorjani, plemići i buržoazija slijedili su primjer. Ono što je započelo kao lijek, ubrzo je postalo moda.

U kulturnim krugovima dilema „pušiti ili ne“ nije postojala. Željelo se ličiti na intelektualca, pisanje je moralo biti praćeno dimom. Na međunarodnoj sceni Albert Camus, Simone de Beauvoir, Charles Bukowski i Paul Auster bili su veliki uživaoci nikotinskih „sreća“. Španski pisac Terenci Moix bio je izričit: „Kako da napišem ijednu stranicu bez svojih saveznika, cigareta?“ Pušio je sedamdeset cigareta dnevno i priznao da ga dim neće pretvoriti u Joycea. U tekstu Yo fui esclavo del tabaco ispovijeda kako će ga teret dima na koncu i ubiti.

Neki su, više od samog čina pušenja, taj gest utkali u atmosferu svojih djela. Tako se učvrstila slika „prokletog pisca“ s cigaretom u ruci, svjesna, kriva naslada ustrajanja u ovisnosti. „Ja sam pušač… ali kako mi žena nalaže da govorim o štetnosti duhana… šta mi drugo preostaje!“, ironizira Anton Čehov u monologu O štetnosti duhana. Arthur Machen u Anatomiji duhana slavi euforije; Émile Zola, Maxim Gorky, Gustave Flaubert i Ernest Hemingway bili su strastveni pušači. A Oscar Wilde je kroz lorda Henryja u Slici Doriana Graya izrekao nezaboravnu misao: „Izvrstan je i ostavlja čovjeka nezadovoljnim. Šta se više može poželjeti?“

Nasuprot romantičnoj slici dima, iskustva onih koji su prestali nude trezven kontrapunkt. Javier Cercas je zapisao: „Onog dana kad sam prestao pušiti shvatio sam da nisam ja pušio duhan trideset godina, nego je duhan pušio mene.“ Maruja Torres svjedoči o odlučnom rezu; Deborah Eisenberg priznaje: „Počela sam pisati jer sam prestala pušiti.“ Mario Vargas Llosa govori o „kataklizmi bez lijeka“, dok Juan Marsé opisuje dane bez ruku koje traže pepeljaru, okončane čitanjem.

Cigareta je bliža boemskom ambijentu kafea; lula se veže uz sporije kreativne procese. Dim je bio saučesnik ali danas književnost nastavlja dalje, bez dima. Makar u javnosti.

IZVOR: La Vanguardia