Tamo gdje su ranije bili bedemi, opkopi i vojni glacis (prostor ispred zidina ostavljen slobodnim u odbrambene svrhe), nastao je prsten drvorednih avenija: Ringstrasse duga oko 5,3 kilometra i široka oko 56 metara, koja okružuje stari grad i danas je jedna od turističkih atrakcija austrijske prijestolnice

„Moja je volja.“ Tim riječima car Franjo Josip pokrenuo je modernizaciju Beča. Sve je počelo dekretom kojim je naredio rušenje starih gradskih zidina i izgradnju nove avenije, takozvane Ringstrasse. Od tog trenutka Beč je promijenio lice: trebao je predstavljati moć i veličanstvenost Habsburškog carstva, ravnopravno s drugim evropskim prijestolnicama.

U drugoj polovini 19. stoljeća Evropa je bila u snažnom previranju: Pariz i Beč postali su, nakon Londona, dva najveća grada kontinenta. Između 19. i 20. stoljeća stanovništvo Pariza gotovo se učetverostručilo, a stanovništvo Beča poraslo je još više, uz eksploziju stambenih i higijenskih problema koja je nametnula velike planove urbane rekonstrukcije. Gradovi su pritom postajali funkcionalniji zahvaljujući novim planovima saobraćaja, koji su, na primjer, doveli do izgradnje velikih pariških bulevara.

Dana 20. decembra 1857. godine car je potpisao dekret, objavljen u Wiener Zeitungu,  kojim je naredio rušenje fortifikacija i izgradnju velike mreže ulica na njihovom mjestu. Cilj je bio dvostruk: povezati predgrađa sa srcem carskog središta i, u isto vrijeme, uljepšati prostor oko carske rezidencije. Tamo gdje su ranije bili bedemi, opkopi i vojni glacis (prostor ispred zidina ostavljen slobodnim u odbrambene svrhe), nastao je prsten drvorednih avenija: Ringstrasse duga oko 5,3 kilometra i široka oko 56 metara, koja okružuje stari grad i danas je jedna od turističkih atrakcija austrijske prijestolnice.

Bio je to kolosalan posao. Dovoljno je reći da su rušenja koja je car naložio obuhvatila teritoriju veću od dva miliona kvadratnih metara. Oslobođeni prostor djelimično je namijenjen javnim zgradama, parkovima i infrastrukturi, a djelimično je, po vrlo visokoj cijeni, kako bi se finansirali veliki radovi, prodat privatnicima. Sve je, ukratko, težilo grandioznom konačnom rezultatu s jasnim političkim značenjem: Beč je morao izgledati kao raskošna, moderna i uređena metropola, dostojna da vodi jedno multinacionalno carstvo kakvo je bilo habsburško.

Ringstrasse, zapravo, nije bila samo ulica, nego urbani projekt u kojem su se arhitektura, moć i javna scena morali susresti. Duž njenog trase nalaze se najvažnije institucionalne zgrade: Parlament u neoklasicističkom stilu i, samo nekoliko koraka dalje, neogotička Gradska vijećnica (Rathaus), zatim Univerzitet u neorenesansnom stilu, Burgtheater čiji je kamen-temeljac položio sam car, Kunsthistorisches Museum (Muzej historije umjetnosti) i Naturhistorisches Museum (Prirodnjački muzej), nova zgrada Opere, palače ministarstava i novo krilo carske rezidencije Hofburg.

Prema Franjinim planovima, svaki stil trebao je prizvati neku slavnu historijsku epohu, kako bi se proslavila i prošlost habsburške dinastije. Uz javne palače, na parcelama prodanim privatnicima, podignute su rezidencije krupne buržoazije koja je željela pokazati svoj društveni uspon, ali i palače visoke aristokratije. I ne samo to: Ringstrasse je postala i mjesto na kojem se trebalo „vidjeti“. Dame u dugim haljinama, oficiri u uniformama, studenti, bankari i stručnjaci šetali su ispred novih zdanja i ulazili u prve moderne, mondene prodavnice. Naposljetku, Ringstrasse je bila idealna kulisa za parade, povorke, balove i predstave.

Između 1880. i kraja stoljeća, Beč Franje Josipa doživio je svoje zlatno doba. Grad je već premašio milion stanovnika, veliki radovi na Ringstrasse bili su u velikoj mjeri završeni, a prijestolnica Austro-Ugarske prikazivala se kao moderna metropola, opremljena konjskim tramvajima, novim vodovodima i širokim sistemom javnih parkova. Najveći i najpoznatiji bio je i ostao Prater, nastao na prostoru nekadašnjeg carskog lovišta i otvoren još 1766. godine, koji se u vrijeme Franje Josipa pretvorio u jedno od glavnih mjesta gradske zabave: drvoredne aleje, kafići, gostionice, pozorišta na otvorenom.

Od 1897. park je dobio i veliki panoramski točak (Wiener Riesenrad) kako bi se obilježilo 50 godina vladavine. Ali pozadinu svakodnevnog života nisu činile samo monumentalne zgrade. Postojala su i mjesta okupljanja koja su stvarala novu atmosferu. Bečke kafane bile su istinski javni saloni, u kojima se moglo provesti čitav dan čitajući novine, pišući ili raspravljajući o politici, uz cigaru i šolju melangea (bečkog kapućina).

I upravo za tim mramornim stolovima, posebno u Caféu Griensteidl i Caféu Central, okupljali su se mladi pisci i novinari kruga poznatog kao „Jung-Wien“ (Mladi Beč). To nije bio pravi književni pravac, nego tendencija: nova generacija autora koja je željela raskinuti s konformističkom i građanskom književnošću kasnog 19. stoljeća. Iza sjaja teatara i bulevara, te živosti bečkih kafića, već su se nazirale prve pukotine carstva prožetog brojnim društvenim napetostima upravo u Beču Franje Josipa sazrijevale su tjeskobe koje će na kraju stoljeća izbiti na površinu.

Godine 1897. nastao je umjetnički i kulturni pokret koji je predvodio slikar Gustav Klimt, Bečka secesija: grupa mladih umjetnika koja se odvojila od akademskog svijeta kako bi zahtijevala kreativnu slobodu i raskid s tradicionalnim stilovima. Pokret se pokazao kulturnim izazovom srodnim francuskom art nouveauu i italijanskom libertyju, premda s vlastitim identitetom.

Car je Secesiju tolerirao, ali je nije razumio: s nepovjerenjem je gledao na novi jezik Klimta te arhitekata Otta Wagnera i Adolfa Loosa. Nije ga podržavao, ali ga nije ni ometao. Bio je čovjek 19. stoljeća u gradu koji je ulazio u 20. stoljeće. Nije slučajno što je upravo u tim godinama i u istom gradu Sigmund Freud analizirao snove, neuroze i nagone, otvarajući vrata nesvjesnom.

Revolucija Secesije i revolucija psihoanalize odvijale su se paralelno: obje su označile neizbježan lom s prošlošću, otkrivajući društvo koje je na površini djelovalo elegantno i blistavo, ali koje su iznutra prožimale duboke napetosti.

Zlatno doba 1880-ih i 1890-ih bilo je vrijeme kada je urbanizam koji je želio Franjo Josip, srušeni zidovi, monumentalne avenije, veličanstvene zgrade, Beču pružio idealnu priliku da postane prijestolnica muzike, teatra i visoke kulture. Ali, paradoksalno, upravo je taj car, sumnjičav prema modernosti, na kraju pripremio teren modernosti: stvorio je kulturno okruženje u kojem su proklijali modernizam i nova nauka, psihoanaliza.

Tako je, ne želeći, doprinio da se u njegovom Beču otvori put onom 20. stoljeću koje je tako teško razumijevao. Grad je postao idealno kulturno okruženje za ideje koje će potom obilježiti 20. stoljeće.

IZVOR: Focus Storica