Mlada nada iz Gunje igra kadetski HNL i već ima konkretan učinak: „Imam dva gola.“ Igra „veznog“, ali je dobar i na drugim pozicijama. Može biti stoper, desni bek (to je igrao u Hajduku), može biti prednji i zadnji vezni. Ta svestranost je često znak ozbiljnog igrača. Razumije igru, zna se prilagoditi, i treneri vole takve. Ima veliku podršku svojih roditelja, ali nedostaje mu menadžer

Gunja je mjesto na granici, mjesto gdje se svi znaju i gdje se vijesti šire brže nego što lopta pređe sredinu terena. Ovdje je ujedno nogomet prirođeni sport koji se igra od malih nogu, ali to ne garantira uspjeh. Da bi iz Gunje stigao do omladinskih liga velikih klubova, mora se imati i talent i upornost, i porodicu koja će te voziti i požrtvovno pratiti  na putu.

Elmin Fejzić je rođen 2009. godine u Vinkovcima, ali je odrastao u Gunji. Dijete je Slavonije, iz bošnjačke kuće, na granici koja ga je naučila da se predanim radom potvrđuješ više nego riječima.

„Porijeklom su roditelji iz Bosne. Otac je iz Livna, a mama je rođena u Brčkom… ona je od malena u Hrvatskoj“, objašnjava. To je tipična dijasporna priča u malom. Granice se prelaze, ljudi se miješaju, ali porodična nit ostaje ista. A kod Elmina, ta nit je danas vezana za travnjak.

Elmin je dijete koje je rano naučio da se teške stvari ne objašnjavaju do kraja. Nogomet nije kod njega krenuo iz hira ili zato što je „svako dijete igralo“. Krenuo je iz jedne rane koja je preteška za osam godina.

„Počeo sam se baviti nogometom kada mi je mlađi brat preminuo“, kaže. Brat se zvao Inel. Imao je tri i po godine.

„Povukao sam se dosta u sebe. Nisam pričao baš ni s kim“, govori. Roditelji su tada uradili ono što roditelji najčešće rade iz intuicije, ne iz teorije. Pokušali su mu dati nešto što će ga vratiti među ljude. Upisali su ga u nogomet.

„U Brčkom se otvorila škola nogometa Šampion. Od prvog dana sam s tim prijateljima… i tako sam opet propričao.“ Nogomet mu nije samo dao igru. Dao mu je ekipu. Ritam. Obavezu. Razlog da izađe iz kuće. I to je ponekad najveći trofej, onaj koji se ne može okačiti na zid.

Kad priča o početku, Elmin kaže nešto što ne govori svako dijete s rezultatima: „Na samom početku nisam pokazivao neki poseban talent.“ U toj iskrenosti ima i skromnosti i rada. Jer sport često laže i mnogi se kunu da su „odmah bili čudo“, a istina je da većina dođe do nivoa tek kad nauči da trpi trening, da ponavlja, da gubi, pa opet igra.

Nakon škole nogometa, shvatio je da ne može ostati u njoj cijeli život. „Mislim da se do 12 godina može biti“, kaže. Trebao je sljedeći korak.

Taj korak je došao skoro filmski. Prodavao je svoje kopačke, trener je došao da kupi sinu, razgovor se otvorio, Elminov otac se uključio i dobio je poziv da dođe u NK Vrbanja. „To je samo privremeno bilo“, kaže, ali takve „privremene“ stanice često promijene život.

U Vrbanji je bio oko pola godine. A onda je krenulo ozbiljnije, selekcije, kampovi, pozivi koji se ne dobiju slučajno.

„Išao sam na selekcije za Hrvatsku reprezentaciju… i na kamp“, govori. U međuvremenu je prešao u NK Graničar Županja. I baš iz tog perioda došao je njegov ulazak u najveću omladinsku pozornicu.

„Poslije tog kampa ušao sam u Hajduk“, kaže.

Jednu sezonu je bio dio Hajdukovog omladinskog pogona, igrao je pionirsku ligu i HNL mlađih kategorija. Takav prelaz, iz manjih sredina u veliki klub, nije samo promjena dresa – to je promjena čitavog svijeta. Tempo, konkurencija, očekivanja, novi grad, ali imao je podršku roditelja, kao i uvijek.

 „Teško mi se bilo prilagoditi… vuklo me nazad, navikao sam živjeti ovdje u Slavoniji.“

Nekad se povratak ne dešava zato što si slab, nego zato što znaš gdje možeš rasti bez da izgubiš sebe.

Nakon Hajduka došao je u NK Osijek. I tu je osjetio jedan problem koji mnogo mladih talenata prešuti jer zvuči „kao izgovor“, a zapravo je realnost omladinskog nogometa:

„Nisam imao menadžera… a svi ostali imaju“, objašnjava.

Ne govori to da bi se žalio, nego da objasni kakav je teren. Pored treninga i igre, postoji svijet veza, zastupanja, kontakata. A kad nemaš nikoga „iza sebe“, često moraš biti dvostruko bolji da bi bio jednako vidljiv.

Danas je u Cibaliji u Vinkovcima. Igra kadetski HNL i već ima konkretan učinak: „Imam dva gola.“

Igra „veznog“, ali dobar je i na drugim pozicijama. Može biti stoper, desni bek (to je igrao u Hajduku), može biti prednji i zadnji vezni. Ta svestranost je često znak ozbiljnog igrača. Razumije igru, zna se prilagoditi, i treneri vole takve.

Elmin trenira svaki dan. Nekad jednom, nekad dvaput. A kad se vrati kući – trenira i sam.

„Kad sam kući, ja treniram“, skromno govori. Paralelno ide u srednju školu u Vinkovcima – ekonomsku. Usklađivanje škole i nogometa je, naglašava, teško jer tu su putovanja, utakmice, treninzi.

Ali ima formulu: „Škola mi dobro ide i stalno mi je dobro išla. Kad ne mogu u nju ići, moram kod kuće dobro naučiti.“

Elmin zapravo pokazuje mentalitet sportiste koji želi uspjeti jer ne traži alibi, nego sistem u kojemu će funkcionirati i napredovati.

Roditelji su mu velika podrška i to je, bez pretjerivanja, najvažniji „menadžment“ koji jedan šesnaestogodišnjak može imati. Nije mala stvar kad porodica vjeruje djetetu, kad prati, kad ne sumnja pri prvom problemu. Kuća Fejzića je takva. Elmin ima medalje iz nogometa, ali ima i nešto što zvuči kao sasvim drugačiji svijet – pecanje.

„Prije sam se i pecanjem bavio. Kad je brat bio bolestan, s djedom sam išao stalno na pecanje… išao na takmičenja i stalno nešto osvajao.“ Pecanje je u njegovoj priči više od hobija. To je vezanost za djeda i za strpljenje. A strpljenje je, u nogometu, možda najveća vještina. Danas više ne ide na takmičenja kao prije, ali ode kad ima slobodno – „s prijateljima“. Kao da čuva jedan dio sebe koji nije samo teren i svlačionica.

Kad ga pitate gdje sebe vidi u budućnosti, Elmin govori: „Planiram da uspijem u nogometu… težak je put. Ali meni nije bitno gdje sam, bitno mi je samo da igram.“

Elmin Fejzić je nogometaš iz Gunje, ali njegov put je priča o dječaku koji je, nakon gubitka, našao put da opet progovori. O mladiću koji je prošao selekcije, kampove, veliki klub, povratak, novu borbu. O igraču koji trenira i kad niko ne gleda, i koji školu ne pušta niz vodu.

I zato je najpoštenije završiti onako kako se u sportu završava, bez obećanja, ali s podrškom. Talent se ne može sakriti. Ne može ga uzeti niko, ali se mora hraniti radom, strpljenjem i pravom šansom. A Elmin, po svemu što govori i kako živi, zna tačno šta mu je posao, svaki dan biti bolji nego jučer.