Osam mjeseci nakon povratka u Bijelu kuću, Donald Trump više nije samo američki predsjednik nego ključni generator globalne nestabilnosti. Od Venecuele i Grenlanda, preko Ukrajine i Bliskog istoka, do Tajvana, njegova politika sile i improvizacije razgrađuje međunarodni poredak nastao nakon Drugog svjetskog rata. Postoje tri moguća scenarija svijeta u Trumpovoj eri

Osam mjeseci nakon dolaska u Bijelu kuću, Donald Trump postao je ključni faktor globalne nestabilnosti. Potezi koje je povukao, od udara u Caracasu i faktičkog prisvajanja venecuelanske nafte, preko zapljene ruskog broda u sjevernom Atlantiku, do otvorene spremnosti da silom osigura kontrolu nad Grenlandom, prizivaju duhove imperijalizma za koje se činilo da su ostali zakopani u udžbenicima historije. Umjesto poretka zasnovanog na pravilima, Trumpova administracija sve otvorenije nameće logiku gole sile.

Njegov stil vladanja je haotičan, impulzivan i duboko uslovljen ličnim raspoloženjem predsjednika koji se doživljava kao trajno progonjena figura. Kada se tome doda ovisnost o domaćim političkim krizama, od slučaja Epstein do sve kontroverznijeg djelovanja imigracijske službe ICE, postaje gotovo nemoguće predvidjeti američke poteze i nekoliko dana unaprijed, a kamoli dugoročno. U tom kontekstu, tri moguća scenarija razvoja događaja u narednim mjesecima nude okvir za razumijevanje svijeta koji se ubrzano udaljava od poslijeratnog liberalnog konsenzusa.

Najcrnji i najekstremniji scenarij polazi od pretpostavke da Trump, pritisnut problemima kod kuće i ohrabren vlastitim najtvrđim krugom, ulazi u fazu eskalacije. U njegovom najužem okruženju nalaze se Marco Rubio, J. D. Vance i Stephen Miller, zagovornici tvrde realpolitike u kojoj se američka moć demonstrira bez mnogo obzira prema međunarodnom pravu. Kako je sam Trump nedavno izjavio za The New York Times: „Samo me jedna stvar može zaustaviti, moj vlastiti moral, moj vlastiti um.“

U tom scenariju, Washington pokreće vojnu operaciju protiv polja koke u Kolumbiji, dodatno destabilizirajući regiju već uzdrmanu krizom na granici s Venecuelom. Kuba se suočava s potpunom blokadom, dok se Meksiko izlaže snažnom pritisku da prekine svaku podršku Havani. Meksička predsjednica Claudia Sheinbaum, koja je do sada vješto balansirala odnose sa sjevernim susjedom, strahuje da bi optužbe o ulozi Meksika u proizvodnji fentanila mogle poslužiti kao izgovor za direktnu američku intervenciju.

Istovremeno, Washington okupira Grenland. Nakon propalih pregovora s Kopenhagenom, američki stratezi procjenjuju da Evropa nije spremna žrtvovati ni jednog vojnika za odbranu tog arktičkog ostrva. Danske snage se povlače, a kriza duboko potresa NATO, već oslabljen unutrašnjim podjelama. Rusija, ohrabrena Trumpovim simpatijama prema Vladimir Putinu, pojačava rat u Ukrajini i nakratko ulazi u jednu baltičku državu, izazivajući paniku u evropskim prijestolnicama. Evropska komisija pokazuje se nesposobnom za jedinstven odgovor, dok Savez zapada u egzistencijalnu krizu.

Na Bliskom istoku, Izrael, uz saglasnost Washingtona, napada Iran s ciljem uništenja njegovog raketnog i nuklearnog programa. Humanitarna katastrofa u Gazi se produbljuje, a Benjamin Netanyahu otvara nove frontove. Kina, suočena s gubitkom pristupa venecuelanskoj i potencijalno iranskoj nafti, odlučuje da više ne čeka: invazija na Tajvan postaje realnost. Globalni poredak ulazi u stanje otvorenog haosa.

Drugi scenarij, iako najmanje vjerovatan, nudi tračak nade. U njemu, demokrati uz podršku manjine republikanaca uspijevaju blokirati najradikalnije Trumpove inicijative. Kongres, oslanjajući se na Ustav, ponovo preuzima kontrolu nad odlukama o vojnim intervencijama. Objavljivanje kompletne dokumentacije u slučaju Epstein trajno narušava predsjednikov imidž nedodirljivosti, dok se politička klima okreće uoči izbora za Kongres.

U Venecueli, privremena vlast na čelu s Delcy Rodríguez prerasta u tranzicijsku administraciju koja, uz napete odnose s Washingtonom i naftnim kompanijama, najavljuje slobodne izbore. Sjedinjene Države i Kolumbija postižu dogovor o zajedničkoj borbi protiv narkokartela, dok Kuba započinje kontrolirani proces političkog otvaranja uz posredovanje Brazila i Meksika.

Spor oko Grenlanda rješava se kompromisom: SAD povećava vojno prisustvo na poziv Danske i lokalnih vlasti, ali prihvata i simbolično evropsko vojno prisustvo. Taj potez označava prvi ozbiljniji korak ka evropskoj strateškoj autonomiji. Evropska unija ubrzava zelenu energetsku tranziciju, čime slabi rusku pregovaračku poziciju i otvara put mirovnim pregovorima o Ukrajini. Na Bliskom istoku, arapske monarhije uvjeravaju Trumpa da prihvati veću palestinsku ulogu u upravljanju Gazom, dok Netanyahu gubi izbore. Washington i Peking, uz učešće vlasti u Taipeiju, postižu dogovor o posebnom statusu Tajvana.

Treći scenarij, najrealističniji, pretpostavlja da se Trumpova agresivna retorika ublažava, ali da suštinski smjer ostaje isti. Američka politika se vraća logici XIX stoljeća, svijetu velikih sila i zona utjecaja. Ekonomske realnosti, posebno vezane za energiju i razvoj umjetne inteligencije, nameću određena ograničenja predsjedničkim ambicijama. Strah od direktnog sukoba s Kinom, čiji će lider Xi Jinping ostati na vlasti barem do 2029, tjera Washington na oprezniji tempo.

Sjedinjene Države primjenjuju moderniziranu doktrinu Monroe: Amerika za Amerikance, ali bez stalnih vojnih intervencija. Upravljanje venecuelanskom naftom pokazuje se složenijim nego što je Trump očekivao, pa velike energetske kompanije uvode red. Novi režim u Caracasu izbjegava pitanje izbora. U Latinskoj Americi jača desnica, osim u Brazilu, gdje Luiz Inácio Lula da Silva tijesno pobjeđuje. Kuba je prisiljena na djelimično otvaranje, dok egzil u Miamiju pokreće pravne bitke za povrat imovine.

Grenland se, nakon neuspjelih pokušaja kupovine, praktično anektira kroz sporazum o pridruženju koji formalno poštuje lokalni suverenitet. Evropa gubi ključnu sigurnosnu tačku na Arktiku. Ukrajina, iscrpljena ratom, pristaje na teritorijalne ustupke; Volodymyr Zelenskyy gubi izbore, a zemlja ulazi u fazu “finlandizacije” pod američkim tutorstvom. Evropska unija ne pronalazi odgovor, dok krajnja desnica jača u političkom prostoru.

Na Bliskom istoku, Gaza dobija slabu upravljačku strukturu bez stvarne arapske podrške, dok se pritisak na Zapadnu obalu povećava. Kina i Sjedinjene Države dogovaraju vremenski okvir reintegracije Tajvana u Kinu, nakon što je prethodno riješeno pitanje sudbine kompanije TSMC, ključne za globalnu industriju poluprovodnika.

U sva tri scenarija zajednički je imenitelj jedno: svijet se udaljava od poretka zasnovanog na pravilima i vraća politici sile. Razlika je samo u intenzitetu i brzini tog povratka. Trump nije uzrok svih globalnih potresa, ali je njihov katalizator, predsjednik pod čijom administracijom XXI stoljeće sve više liči na XIX.

Bez obzira na to koji se od tri scenarija u potpunosti ili djelimično realizira, zajednički imenitelj Trumpove ere ostaje normalizacija nepredvidivosti kao metode upravljanja. Neizvjesnost više nije nuspojava politike, nego njen osnovni instrument. Saveznici Sjedinjenih Država prisiljeni su da planiraju u kratkim vremenskim intervalima, dok protivnici uče da impulsivnost Washingtona pretvore u vlastitu stratešku prednost. Upravo u toj pukotini nastaje svijet u kojem su krize simultane, a diplomatija svedena na ad hoc reakcije.

Evropa se u tom poretku pokazuje kao najslabija karika. Oslonjena decenijama na američki sigurnosni kišobran, Evropska unija danas nema ni vojnu ni političku infrastrukturu sposobnu da samostalno odgovori na krize poput Grenlanda ili Ukrajine. Trumpova administracija tu slabost ne skriva, naprotiv, koristi je kao pregovarački alat. Svaki ustupak Washingtona dolazi s cijenom, a ta cijena se najčešće plaća gubitkom evropske autonomije.

Latinska Amerika, s druge strane, ulazi u novu fazu zavisnosti. Iako formalno oslobođena hladnoratovskih podjela, regija se ponovo tretira kao strateško dvorište u kojem se resursi, energenti i politički režimi mogu preuređivati prema potrebama sjevera. Venecuela je paradigmatski primjer: kombinacija vojne sile, ekonomskog pritiska i “tehničke pomoći” stvara sistem u kojem suverenitet postoji samo na papiru.

Na Bliskom istoku, Trumpov pristup dodatno cementira logiku permanentnog konflikta. Izostanak stvarnog političkog rješenja za Palestinu, uz istovremeno ohrabrivanje izraelskog unilateralizma, stvara uslove za dugotrajnu nestabilnost koja se prelijeva na cijelu regiju. Iran, ekonomski iscrpljen i politički izoliran, ostaje latentna tačka eksplozije čije bi posljedice bile globalne.

Najdalekosežnije posljedice, međutim, tiču se odnosa s Kinom. Za razliku od evropskih i latinoameričkih aktera, Peking Trumpa ne doživljava kao anomaliju, nego kao simptom dublje promjene američkog sistema. U tom smislu, kinesko rukovodstvo priprema se ne za jednu administraciju, nego za dugoročni povratak svijeta u stanje konkurentskih imperija. Tajvan, energija, rijetki minerali i tehnološki lanci snabdijevanja postaju moneta tog nadmetanja.

Trumpova Amerika, u tom kontekstu, ne nudi viziju, već pritisak; ne stabilnost, već dominaciju; ne poredak, već hijerarhiju. Zato je pitanje koje se postavlja manje vezano za to hoće li doći do globalnog potresa, a više za to koliko će on trajati i koliko će biti destruktivan. Povratak u XIX stoljeće ne znači samo povratak imperijama, već i odustajanje od ideje da je međunarodna saradnja moguća bez prijetnje silom

IZVOR: La Vanguardia