Jedna od njih kaže da ima devet medalja. Druga kaže: „Možda petnaestak“, uz poštenu napomenu da je bila na više takmičenja i da se ne osvoji medalja svaki put, jer takmičenje nije izlet. Na pitanje jesu li se ikad „potukle“ u dvorani, smiju se: „Više puta.“ Naravno, ne kao svađa, nego kao sparing. Ipak, realno, rijetko se susretnu u zvaničnim borbama jer su u različitim uzrastima i kategorijama

U Gunji se, kad se priča o sportu, najprije pomisli na nogomet. I to nije slučajno jer mala sredina uvijek najbrže prepozna ono što je masovno, ono što se igra na svakom igralištu, ono gdje je „pola sela“ u istoj priči. A onda se, negdje malo sa strane, pojave dvije sestre i promijene očekivani kadar.

Armana Džamalija i Nejla Džamalija iz Gunje imaju zapažene rezultate u Taekwondou. Ne treniraju u svom mjestu, jer klub nije u Gunji, nego u Vrbanji, u Taekwondo klubu „Sajnami“ Vrbanja. To je onih 15 do 20 kilometara koji na mapi ne izgledaju kao ništa, ali u stvarnom životu znače disciplinu. Tri puta sedmično, u dogovoreno vrijeme, bez izgovora.

„Tri puta tjedno“, kažu kratko, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. A onda dođe sljedeće pitanje, ono koje u malim mjestima zapravo govori sve:

– Ko vas vozi?

„Mama, tata, djed… ko stigne, koga nađemo.“

Trening traje sat i pol. U dvorani je tempo ozbiljan. Zagrijavanje, tehnike, rad u parovima, sparinzi – ono što izvana izgleda kao „sport“, a iznutra je škola karaktera. Njihov trener je Ivo Lukić, crni pojas, i s njim su, kako same kažu, od početka.

„Dobar“, kažu o njemu. U njihovom „dobar“ nema dječijeg ulizivanja, to je riječ koja u sportu znači da korektan je, zahtjevan je, zna posao, ima autoritet, drži red. Spomenu i da imaju trenericu, ali je trenutno na porodiljnom.

U sportu je uvijek isti trenutak prekretnice. Onaj kada se shvati da nije sve samo rekreacija, da se može i pobjeđivati, da ti se trud vraća u vidljivom obliku. Kod sestara Džamalija, medalje su došle kao logičan nastavak upornosti.

Jedna od njih kaže da ima devet medalja. Druga kaže: „Možda petnaestak“, uz poštenu napomenu da je bila na više takmičenja i da se ne osvoji medalja svaki put, jer takmičenje nije izlet.

„Bila sam ove godine na državnom, ali tu nisam osvojila medalju“, kaže starija. I to govori bez gorkog okusa, kao da je poraz u njenoj glavi samo lekcija, a ne drama. I onda spomene turnir u Zaprešiću – jače takmičenje, veća konkurencija, veći pritisak. U sportu se to zove „odrastanje“. Nije bitno samo da pobijediš, nego da se pojaviš kad je najjači izazov.

Druga sestra Nejla izdvaja konkretan rezultat. Dva zlata i dvije bronce. Takvi rezultati u maloj sredini nisu „samo sport“, to postaje vijest, ponos porodice, ali i poruka drugim djevojčicama da se može, da uspjeh nije rezervisan samo za velike gradove.

Na pitanje jesu li se ikad „potukle“ u dvorani, smiju se: „Više puta.“ Naravno, ne kao svađa, nego kao sparing. Ipak, realno, rijetko se susretnu u zvaničnim borbama jer su u različitim uzrastima i kategorijama. Kažu da bi se možda mogle sresti tek kasnije, kad obje budu u seniorskoj konkurenciji. Za sada svaka ima svoju stazu, ali dijele isti put do dvorane.

Najzanimljiviji dio priče nije u medaljama, nego u njihovoj skromnosti. Starija sestra Armana kaže da u školi uopće nije pričala da trenira. Ljudi to saznaju „nakon takmičenja“, kad vide medalje ili kad neko prenese vijest. „U srednjoj… tek nakon godinu dana su možda saznali“, kaže. U osnovnoj je govorila samo najbližima. To je ona vrsta diskretnog ponosa koji Gunja dobro razumije: radi, šuti, pokaži. I tek kad te profesori pitaju, kad neko vidi nastup ili državno prvenstvo, onda priča postane javna.

Armana je učenica drugog razreda, smjer financijski tehničar (ekonomska), u Brčkom. Nejla je petašica osnovne škole. Različite generacije, ali isti ritam obaveza, škola, put, trening, zadaci, spavanje i opet ispočetka.

A početak priče je, kao i obično u porodicama, došao iz jedne jednostavne rečenice.

„Nejla je htjela neki borilački sport, a ja sam morala krenuti jer ona nije htjela sama“, objašnjava Armana.

I tako nastane duet koji danas donosi pehare kući, na ponos roditeljima Ameli i Almiru.

Kad ih pitate o nastavi bosanskog jezika po modelu C, mlađa sestra kaže da ide i da uče o Bosni, jeziku, zanimljivostima. Spominju i putovanja u Mostar, Split i Zagreb kroz te aktivnosti, i dodaju da bi voljele više terenske nastave i druženja s drugom bošnjačkom djecom iz Hrvatske.

Dok Gunja i dalje živi svoj nasušni nogomet, dvije sestre Džamalija pokazuju da se u maloj sredini može stvoriti disciplina i ljubav prema nečemu sasvim drugačijem – samo ako imaš volju, porodicu koja „uskoči kad treba“, i trenera kojem ne želiš doći nespreman.