Premijer Mađarske Viktor Orban poručio je danas u Budimpešti da je liberalni svjetski poredak došao do kraja te da je međunarodna politika ušla u novu fazu koju je nazvao erom nacija. I vjerovatno je u pravu.

Kada se historičari osvrnu na ovu burnu godinu, vjerovatno će je smatrati trenutkom kada je svijet kakav smo poznavali završio.

Drugim riječima, poslijeratni liberalni poredak – obično definiran transatlantskim sigurnosnim savezom predvođenim SAD-om, slobodnim tržištima, otvorenom trgovinom i multilateralnim sistemom s demokratskim vrijednostima u svojoj srži – više ne postoji.

“2025. bi mogla biti godina u kojoj će se sistem koji se pojavio nakon Drugog svjetskog rata srušiti”, rekao je David Milne, profesor historije na Univerzitetu East Anglia.

Ali možda smo ovo trebali predvidjeti čak i prije nego što se američki predsjednik Donald Trump vratio u Bijelu kuću, rekli su analitičari.

“Poredak je već pucao, a on je jednostavno otišao, uzeo ogromni čekić i razbio ga u komadiće”, rekla je Elizabeth Ingleson, profesorica historije na Londonskoj školi ekonomije.

Ovo je bila godina kada je Bijela kuća uvela kaznene tarife za trgovinske partnere, prijetila aneksijom suverenih teritorija u Panami i Grenlandu, bombardirala brodove u međunarodnim vodama i uglavnom se činila sklonijom neliberalnoj Rusiji nego evropskim demokratijama. Prvi dani 2026. već su pokazali kako će u budućnosti biti definiran svjetski poredak – na argumentu sile, kao što je Trump demonstrirao u Venecueli.

Ali umjesto da ovo vidimo kao raskid s prošlošću, trebali bismo na proteklih 80 godina gledati kao na odstupanje u dugom toku američke historije, prema riječima Milnea, “s obzirom na to da je stavljanje američkih interesa na prvo mjesto nešto što se poštuje još od vremena Georgea Washingtona”.

Put u bankrot

“Mislim da oni kritičari Trumpa koji ga porede s Hitlerom ili Mussolinijem ili bilo kojim fašistom, potcjenjuju koliko su duboke američke tradicije iz kojih Trump u suštini crpi svoju politiku”, kaže Milne.

Svakako, institucionalni temelji globalnog poretka predvođenog SAD-om, uspostavljenog u pepelu Drugog svjetskog rata, sada su pod ogromnim pritiskom.

Kako su države članice povlačile finansiranje, Ujedinjene nacije su bile prisiljene smanjiti svoj ukupni budžet, otpustiti gotovo petinu svoje radne snage, smanjiti mirovne misije i ukinuti programe hitne pomoći.

Generalni sekretar UN-a nazvao je to “putem do bankrota”, dok su neki posmatrači samo polušaljivo nagađali hoće li 80. rođendan UN-a, koji se slavi 2025. godine, biti i posljednji.

I ove godine, Sjevernoatlantski savez (NATO), koji je Sjedinjene Države i Evropu povezao obećanjem da će braniti međusobne interese, također je odbačen na smetlište historije – barem u obliku na koji se Evropa navikla.

A tu je i prezir.

“Vaše zemlje idu u pakao”, rekao je američki predsjednik evropskim liderima na Generalnoj skupštini UN-a u septembru, navodeći migracije i politiku zelene energije.

Kasnije je kritizirao Evropu zbog njenog “propadanja”, kritikovao “neposlušne saveznike” što ne troše dovoljno na vlastitu odbranu i objavio Nacionalnu sigurnosnu strategiju SAD-a koja je Evropu označila kao prostor u opasnosti od “civilizacijskog brisanja”.

I nije bio jedini koji je kritizirao tradicionalne saveznike Amerike.

Jamie Dimon, izuzetno utjecajni čelnik JP Morgana, najvrjednije banke na svijetu s imovinom većom od 3 biliona eura, rekao je da je Evropa u “dubokoj nevolji” zbog prekomjerne regulacije, što, kako je rekao, predstavlja rizik za prosperitet SAD-a.

Uz to, uz kontinuirani pritisak Washingtona na Ukrajinu tokom cijele godine da popusti maksimalističkim zahtjevima Moskve, koje je zadržala samo mahnita evropska diplomatija, ne čudi što je njemački kancelar Friedrich Merz do decembra proglasio kraj ‘Pax Americana’.

Ljudska prava

Dok Amerikanci “vrlo, vrlo snažno” slijede svoje interese, Evropa se mora naviknuti na ideju da bude sama.

Merz je rekao da nikakva nostalgija za prošlim vremenom neće napraviti razliku. Vjerovatno misleći na doba kada je SAD stao u odbranu Evrope.

Ali dok su evropske nacije tražile partnere u sve složenijem geopolitičkom pejzažu, ostalo je manje onih koji dijele vrijednosti, poput ljudskih prava, koje su bile utkane u srž liberalnog poretka nakon 1945. godine.

Autoritarni front između Moskve i Pekinga se učvrstio jer Kina, druga najveća svjetska ekonomija i jedina sila koja može parirati američkoj hegemoniji na globalnoj sceni, nastavlja podržavati ruske ratne napore na evropskom kontinentu.

U julu je kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi rekao šefici EU za vanjsku politiku Kaji Kallas da Kina “ne može priuštiti” da Rusija izgubi rat u Ukrajini, jer bi to omogućilo SAD-u da cijeli svoj fokus prebaci na Kinu.

Unutar međunarodnih institucija, Kina već dugo nastoji preoblikovati ljudska prava. Nije jedina. I Washington je pokrenuo “rat protiv wokea”, osmišljen da lišava institucije “programa raznolikosti, jednakosti i inkluzije”, sukobio se s agendom UN-a o ljudskim pravima, posebno po pitanjima rase, spola i klime.

I tako, u diskusijama o izboru sljedećeg generalnog sekretara, mandat Antonia Guterresa ističe sljedeće godine – neki insajderi UN-a nagađaju da će to vjerovatno biti neko ko neće stajati na putu neliberalnijem svjetonazoru, koji zastupaju Moskva, Peking i, sve više, Washington, tri stalne članice Vijeća sigurnosti.

Za Tima Marshalla, autora knjige ‘Zatočenici geografije’ – knjige koja tvrdi da planine, rijeke i mora određuju geopolitiku – postoji određena neizbježnost u svemu ovome i to prethodi čak i prvom izboru Donalda Trumpa.

“Svi sistemi, bilo da se radi o Pax Romana ili Koncertu Evrope (sistem saveza Evrope 19. vijeka), na kraju se raspadnu”, rekao je za RTÉ News.

Hladni rat

“Kraj Hladnog rata označio je početak procesa razbijanja poretka nakon Drugog svjetskog rata”, rekao je.

Ali u tom trenutku, prije nekih 30 godina, liberalni poredak se činio pobjedničkim.

Bio je to kraj historije, napisao je američki politikolog Francis Fukuyama kada je pala Željezna zavjesa, Sovjetski Savez se raspao i sjeme vesternizacije se rasulo po bivšim komunističkim državama.

Liberalna demokratija je pobijedila, tako je glasila teorija, i svi su sada mogli ostaviti ideološke podjele prošlosti iza sebe, ujediniti se iza univerzalnih vrijednosti poput slobode izražavanja i sretno se zajedno obogatiti.

Američki lanci brze hrane proširili su se širom svijeta kao ultimativni simbol globalizacije.

I dok su se Zlatni lukovi uzdizali iznad Puškinovog trga u Moskvi, zapadni zakonodavci su se čvrsto držali ideje – koju je tada artikulirao kolumnista New York Timesa Thomas Friedman – da je malo vjerovatno da će dvije nacije koje ugošćuju McDonald's ući u rat, takva je bila smirujuća moć kapitalizma.

Jedan član Odbora za vanjske poslove američkog Senata na Kapitolu izrekao je zgodnu dosjetku. “Previše su debeli da bi se borili”, bio je njegov stav o “McDonald'sovoj teoriji mira”.

Nekoliko desetljeća poslije, McDonald's se povukao iz Rusije nakon potpune invazije na Ukrajinu 2022. godine.

Čak je i Kina, posljednja velika granica Hladnog rata, otvorila svoja vrata stranim investicijama i trgovini. Sada kada je kapitalizam, iako s kineskim karakteristikama, prihvaćen, sigurno će uslijediti politička liberalizacija.

I dok se sve ovo sada može činiti naivnim, tada je bilo vrlo moderno.

„Neki su se zavarali vjerujući da je tiranija trajno pobijeđena i da će sjene koje je rat bacio na kontinent nestati u blistavoj sunčevoj svjetlosti demokratije“, napisao je Tim Marshall u Sunday Timesu.

Ali linije rasjeda u međunarodnom sistemu već su se pojavljivale mnogo prije završetka Hladnog rata, vođene ekonomijom, koliko i politikom.

Donosioci politika u demokratskim zemljama ne posvećuju dovoljno vremena ispitivanju nenamjernih posljedica vlastitih odluka, tvrdi Ingleson iz LSE-a, autorica knjige o transformaciji globalne trgovine pod nazivom ‘Made in China’.

Krajem 20. stoljeća, kako se ekonomija globalizirala, radna mjesta su se preselila u zemlje koje su mogle obavljati posao jeftinije.

“Mislim da je jedna od pretpostavki koje podupiru američku politiku da je radna snaga – američki radnici i posebno američki proizvodni radnici – manje važna za širu geopolitičku priču”, rekla je za RTÉ News.

“Upravo je ta pretpostavka decenijama vodila američku politiku, ali je i ono što je sada katapultiralo Donalda Trumpa na vlast”, rekla je.

Trump je uspio dijagnosticirati problem u američkom društvu, a to je “osjećaj dislokacije dok je proizvodnja napuštala američke obale”.

Radna mjesta

“Ali nije da je Kina krala radna mjesta”, rekla je, “već da su američki kreatori politike davali prioritet kapitalu – davali su prioritet korporacijama i preduzećima nad radnim ljudima”.

Od te tačke, analitičari povlače direktnu vezu s Trumpom kroz pogrešne korake američke vanjske politike nakon Hladnog rata, poput ilegalne invazije na Irak i neuspjeha američkih političara – posebno Demokratske stranke koja je tradicionalno računala na američke radnike kao svoju bazu – da prepoznaju uticaj rastuće nejednakosti na Amerikance.

Postoji tendencija među akademicima i komentatorima da govore o liberalnom međunarodnom poretku kao o prirodnom stanju, kao da se prednosti koje iz njega proizlaze uzimaju zdravo za gotovo, prema Davidu Milneu sa Univerziteta East Anglia.

“Ali ako pitate prosječnog Amerikanca šta je liberalni međunarodni poredak zasnovan na pravilima i kako im on koristi, ne biste dobili odgovor”, rekao je.

Možda bi se isto moglo reći i za prosječnog Evropljanina.

Dakle, ako se globalni poredak kakav smo poznavali zaista urušio, šta slijedi?

To je pitanje koje je postavljeno Davidu Millibandu, bivšem ministru vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, sada na čelu Međunarodnog komiteta za spašavanje, humanitarne organizacije sa sjedištem u New Yorku koja je ovaj trenutak nedavno nazvala “Novim svjetskim poremećajem”.

„Ne bismo se trebali pretvarati da je nakon 1945. godine postojalo zlatno doba“, rekao je.

„Prava koja su, na primjer, utvrđena u međunarodnom pravu za civile zahvaćene sukobima, nisu uvijek bila poštovana i bilo je kršenja tih prava“, rekao je, „ali su uspostavila mjerilo prema kojem bi se državni i nedržavni akteri ocjenjivali.“

Upravo se to mjerilo narušava, rekao je, a svijet tek počinje ispitivati šta ostaje iza.

„To je ono što Novi svjetski poremećaj definira“, rekao je, „i mislim da je u ovom trenutku vrlo teško vidjeti obrise onoga što će ga zamijeniti.“

Za Amitava Acharyu, autora knjige „Nekadašnji i budući svjetski poredak“ – koja prelazi 5.000 godina svjetske historije – možemo očekivati „multipleksni svijet“, gdje se centri moći pomjeraju iz Washingtona i Evrope u nove sile negdje drugdje.

To će biti “svijet manje ovisan o SAD-u ili Zapadu”, rekao je za RTÉ News, “decentraliziraniji, gdje će globalizaciju i saradnju više oblikovati nezapadne nacije”.

I to je, tvrdi on, dobra stvar.