Grenland se danas nalazi u središtu globalne borbe za resurse, sigurnost i politički utjecaj. Ono što je decenijama smatrano udaljenom periferijom postaje ključna tačka novog geopolitičkog poretka, u kojem klimatske promjene, rijetki minerali i militarizacija Arktika brišu stare granice

Danska premijerka Mette Frederiksen poručila je danas Donaldu Trumpu da “prestane s prijetnjama“ o preuzimanju Grenlanda. Frederiksen je izjavila da „apsolutno nema nikakvog smisla govoriti o potrebi da Sjedinjene Američke Države preuzmu Grenland“, dodavši da SAD nemaju pravo anektirati nijednu od tri zemlje u sastavu Danskog kraljevstva.

Njene izjave uslijedile su nakon što je Katie Miller, supruga jednog od Trumpovih savjetnika, Stephena Millera, na društvenim mrežama objavila mapu Grenlanda obojenu u boje američke zastave, uz riječ „uskoro“. Trump je u više navrata spominjao mogućnost da Grenland postane anektirani dio SAD-a, navodeći njegov strateški položaj i bogatstvo mineralnim resursima, te je dodatno insistirao na tim tvrdnjama nakon komentara danske premijerke.

U saopćenju objavljenom na zvaničnoj web-stranici danske vlade, Frederiksen je navela da se Sjedinjenim Američkim Državama obraća „vrlo direktno“. Istakla je da je Danska, „a samim tim i Grenland“, članica NATO-a i da je obuhvaćena sigurnosnim garancijama tog saveza. Takođe je naglasila da Danska već ima sporazum o odbrani sa SAD-om koji Americi omogućava pristup Grenlandu, te da je Danska povećala ulaganja u sigurnost u arktičkoj regiji. „Zato snažno pozivam Sjedinjene Američke Države da prestanu s prijetnjama prema historijski bliskom savezniku, kao i prema drugoj zemlji i drugom narodu koji su vrlo jasno rekli da nisu na prodaju“, poručila je Frederiksen.

Nekoliko sati kasnije, tokom leta avionom Air Force One, Trump je ponovio svoj stav. „Treba nam Grenland sa stanovišta nacionalne sigurnosti, a Danska to neće biti u stanju osigurati“, rekao je. Ranije je danski ambasador u SAD-u reagovao na objavu Katie Miller, desničarske podkasterice i bivše Trumpove saradnice tokom njegovog prvog mandata, uputivši „prijateljski podsjetnik“ da su dvije zemlje saveznici i naglasivši da Danska očekuje poštovanje svog teritorijalnog integriteta.

Ova razmjena izjava dolazi nakon što su Sjedinjene Američke Države u subotu izvele veliku vojnu operaciju protiv Venecuele, tokom koje su zarobile predsjednika Nicolása Madura i njegovu suprugu te ih prebacile u New York. Trump je potom izjavio da će SAD „upravljati“ Venecuelom te da će američke naftne kompanije „početi zarađivati novac za tu zemlju“.

Grenland je decenijama bio zamišljen kao daleka, zaleđena periferija svjetske politike, prostor u kojem se istorija odvijala sporo, gotovo izvan radara velikih sila. Danas se ta slika raspada. Ono što se događa na tom arktičkom ostrvu više nije pitanje lokalne autonomije niti isključivo dansko-groenlandskog odnosa, već simptom dubokog preuređenja globalnog poretka u kojem resursi, klimatske promjene i geopolitička nesigurnost brišu granice nekadašnjeg centra i periferije. Grenland je postao ogledni primjer tog procesa.

Formalno, Grenland je autonomna teritorija pod suverenitetom Danske, sa širokim ovlaštenjima u unutrašnjim pitanjima i pravom da u nekom trenutku organizira referendum o nezavisnosti. Suštinski, međutim, riječ je o prostoru koji još uvijek nosi teško kolonijalno nasljeđe. To nasljeđe ne ogleda se samo u političkim odnosima, već u jeziku, ekonomiji, institucionalnim praksama i traumama koje su tek posljednjih godina dobile javno priznanje. Grenlandsko društvo danas istovremeno živi proces političkog buđenja i novu fazu spoljne instrumentalizacije.

Simbolički trenutak tog buđenja dogodio se u januaru 2025. godine u Nuuku, kada je televizijska debata između grenlandskih i danskih političara izazvala snažne emotivne reakcije publike. Rečenica da Grenlanđani žele sami odlučivati o svojoj budućnosti, izgovorena s bine kulturnog centra Katuaq, nije bila nova, ali je prvi put dobila masovni, javni i samouvjereni ton. Ono što je tu poruku dodatno osnažilo bila je činjenica da je do nje došlo ne zbog promjene politike u Kopenhagenu, već zbog izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je ponovo govorio o „preuzimanju“ Grenlanda.

Trumpova izjava, koliko god djelovala groteskno ili imperijalno anahrono, imala je paradoksalan efekat. Ona je, s jedne strane, uznemirila Grenlanđane, podsjećajući ih koliko su ranjivi u igri velikih sila. S druge strane, natjerala je Dansku da konačno počne slušati ono što se decenijama prešućivalo. Grenlandski političari, aktivisti i umjetnici složni su u jednoj ocjeni: bez američke pohlepe, kolonijalna pitanja nikada ne bi dospjela u fokus danske javnosti s takvom snagom.

Kolonijalni dug Danske prema Grenlandu daleko je veći nego što je decenijama priznavano. Najdrastičniji primjer predstavlja sistematska prisilna kontracepcija grenlandskih žena i djevojčica između šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pod izgovorom modernizacije i emancipacije, hiljadama mladih Inuita ugrađivani su intrauterini ulošci bez njihovog znanja ili pristanka. Posljedice tog čina bile su demografske, psihološke i političke. Danas, kada se taj postupak sve češće naziva pravim imenom, zločinom, grenlandsko društvo ga vidi kao simbol sistema u kojem su životi lokalnog stanovništva tretirani kao eksperiment.

Sličan obrazac vidi se i u drugim epizodama: djeca nasilno odvajana od porodica i slana u Dansku kako bi postala „elitni Danci“, socijalne službe koje su, koristeći kulturno neadekvatne testove roditeljskih sposobnosti, oduzimale djecu Inuitima, te dugotrajno potiskivanje kalaallisut jezika u administraciji i obrazovanju. Čak i u danskom parlamentu, do nedavno nije postojao sistem simultanog prevođenja, što je grenlandske zastupnike faktički stavljalo u podređen položaj.

Sve to stvara duboko ukorijenjen osjećaj nejednakosti koji se danas pretače u politički zahtjev za nezavisnošću. Za mlađu generaciju Grenlanđana, nezavisnost nije romantična ideja, već pitanje dostojanstva. Oni sve manje govore danski, a sve više engleski, okrećući se sjevernoameričkom kulturnom prostoru. U tom smislu, Grenland se već mentalno udaljio od Evrope, iako formalno ostaje vezan za Dansku.

Međutim, nezavisnost nije samo pitanje identiteta, već i brutalne ekonomije. Grenland je ogroman, veći od zapadne Evrope, ali ima tek oko 57.000 stanovnika. Njegova ekonomija gotovo u potpunosti zavisi od ribarstva i danske budžetske podrške. Ideja o samostalnosti oslanja se na eksploataciju mineralnih resursa, naročito rijetkih zemnih metala, čija se globalna potražnja ubrzano povećava zbog energetske tranzicije i tehnološke industrije.

Upravo tu leži nova zamka. Klimatske promjene, koje Grenlanđani osjećaju snažnije nego gotovo bilo ko drugi, otvaraju arktičke rute i olakšavaju pristup rudnim bogatstvima. Ono što je za lokalno stanovništvo egzistencijalna prijetnja, za multinacionalne kompanije i velike sile postaje strateška prilika. Grenland se tako iz kolonijalnog prostora 20. stoljeća pretvara u resursni front 21. stoljeća.

Evropska unija, Sjedinjene Američke Države i NATO imaju svoje liste kritičnih minerala. Sjedinjene Države Grenland posmatraju prvenstveno kroz prizmu sigurnosti i kontrole Arktika. Danska ga vidi kao stub svog međunarodnog značaja. Grenlandski političari, pak, sve više sumnjaju da bi formalna nezavisnost mogla značiti samo promjenu gospodara, a ne stvarnu emancipaciju.

U tom kontekstu, Trumpove izjave nisu incident, već simptom. One otkrivaju logiku svijeta u kojem se teritorije ponovo zamišljaju kao roba, a suverenitet kao prepreka. Grenland se nalazi na raskršću: između legitimne želje za slobodom i opasnosti da ta sloboda bude kupljena, iznajmljena ili militarizirana. Upravo ta napetost čini Grenland jednim od najvažnijih političkih laboratorija savremenog doba.

Ako je prvi sloj grenlandske krize vezan za kolonijalno nasljeđe i potragu za identitetom, drugi je daleko opasniji: ubrzana militarizacija Arktika i pretvaranje tog prostora u zonu strateškog nadmetanja velikih sila. U tom kontekstu, Grenland više nije tek pitanje odnosa između Nuuka i Kopenhagena, već čvorište u kojem se prelamaju interesi Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Kine i NATO-a. Ta geopolitička realnost ozbiljno dovodi u pitanje ideju pune grenlandske suverenosti.

Sjedinjene Države su na Grenlandu prisutne od Drugog svjetskog rata. Njihova vojna baza u Pituffiku, nekadašnjem Thuleu, predstavlja jedan od ključnih elemenata američkog sistema ranog upozorenja na balističke napade. Iako se formalno nalazi na teritoriji pod danskim suverenitetom, ta baza funkcioniše gotovo kao ekstrateritorijalna zona. Američka vojska tamo djeluje bez stvarne političke kontrole lokalnih vlasti, oslanjajući se na bilateralne sporazume sa Danskom, koji su decenijama sklapani bez stvarnog učešća Grenlanđana.

Upravo tu se razotkriva paradoks grenlandske situacije. Dok se u javnosti raspravlja o mogućoj nezavisnosti, stvarna vojna kontrola nad ostrvom već je djelimično izmakla i Kopenhagenu i Nuuku. Sjedinjene Države već imaju ono što im je strateški najvažnije: pristup teritoriji, infrastrukturnu dominaciju i slobodu djelovanja. U tom smislu, ideja formalne aneksije Grenlanda, koju je Donald Trump više puta pominjao, djeluje kao politički teatar namijenjen domaćoj publici, a ne kao realan geopolitički cilj.

Danska vlast je to itekako svjesna. Nakon Trumpovih ponovnih izjava krajem 2024. godine, Kopenhagen je ubrzano najavio nova ulaganja u arktičku sigurnost: nabavku patrolnih brodova, dugodometnih dronova, modernizaciju aerodroma i jačanje Arktičke komande u Nuuku. Međutim, ta ulaganja imaju dvostruku funkciju. Ona su, s jedne strane, pokušaj da se demonstrira suverenitet i odgovornost prema teritoriji. S druge strane, riječ je o implicitnom priznanju da je Grenland postao vojni prostor čija se sudbina više ne može odvojiti od globalnih sigurnosnih kalkulacija.

U toj novoj arktičkoj igri, Rusija i Kina igraju različite, ali komplementarne uloge. Rusija već decenijama jača svoju vojnu infrastrukturu duž arktičke obale, štiteći flotu na Kolskom poluostrvu i osiguravajući sjeverne pomorske rute. Iako se rusko prisustvo u neposrednoj blizini Grenlanda ne smatra neposrednom prijetnjom, ono predstavlja stalni faktor pritiska u američkim strateškim procjenama.

Kina, za razliku od Rusije, djeluje tiše i dugoročnije. Proglašavajući se „državom bliskom Arktiku“, Peking je pokušao ući u grenlandske infrastrukturne i rudarske projekte, posebno u oblasti rijetkih zemnih metala. Iako su mnogi od tih pokušaja formalno blokirani, prvenstveno intervencijom Danske, američke sigurnosne službe i dalje sumnjaju da kineski interes nije nestao, već samo promijenio oblik. U Washingtonu se Grenland posmatra kao potencijalna slaba tačka zapadnog sigurnosnog luka.

U takvom okruženju, grenlandska politička scena postaje posebno ranjiva. Uoči izbora, društvene mreže i digitalni prostor sve su više zasićeni sadržajima koji potiču nepovjerenje prema Danskoj i glorifikuju američki model. Lokalni akteri sve češće upozoravaju na pojavu organizovanih kampanja političkog utjecaja, uključujući prisustvo američkih aktivista bliskih pokretu MAGA, koji otvoreno zagovaraju približavanje Grenlanda Sjedinjenim Državama.

Ta vrsta utjecaja ne mora nužno imati oblik otvorene intervencije. Dovoljno je podsticati frustracije, širiti narative o kolonijalnoj nepravdi i nuditi privid jednostavnih rješenja. Grenlandska nezavisnost, u tom diskursu, često se predstavlja kao prečica ka bogatstvu i globalnom značaju, bez ozbiljne rasprave o institucionalnim, demografskim i ekonomskim ograničenjima.

Realnost je, međutim, znatno složenija. Eksploatacija mineralnih resursa suočava se s ogromnim logističkim problemima, nedostatkom radne snage i snažnim otporom dijela stanovništva, zabrinutog za okoliš. Grenland ima jednu od najrestriktivnijih rudarskih regulativa na svijetu, što je do sada spriječilo brzu realizaciju velikih projekata. Ideja da bi ostrvo moglo u kratkom roku postati „nova Norveška“ više je politički mit nego realan plan.

U tom smislu, grenlandska nezavisnost, ako do nje dođe, vjerovatno neće značiti potpuni raskid s Danskom, već redefinisani odnos zavisnosti. Čak i najvatreniji zagovornici samostalnosti priznaju da bi buduća država morala tražiti sigurnosne i ekonomske garancije od većih partnera. Pitanje je samo cijena tih garancija i stepen političke autonomije koji bi pritom bio žrtvovan.

Grenland se tako nalazi u klasičnoj postkolonijalnoj dilemi: kako se osloboditi starog tutora, a ne pasti pod kontrolu novog. Razlika u odnosu na 20. stoljeće jeste u tome što se danas kolonijalizam ne nameće direktnom upravom, već kroz ugovore, investicije, baze i „partnerstva“. U tom svijetu, formalna zastava i himna ne garantuju suverenitet.

Zato je grenlandsko pitanje mnogo više od lokalne priče. Ono razotkriva šire tendencije savremenog poretka u kojem klimatske promjene ubrzavaju geopolitičke sukobe, a slabiji akteri bivaju gurnuti u ulogu pijuna. Grenland danas nije samo zaleđeno ostrvo na sjeveru. On je upozorenje: da se svijet ponovo dijeli, i to po linijama moći koje ne mare za historiju, identitet ili pravo naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini.

IZVOR: Agencije, BBC, Lee Monde