Sedamdeset godina nakon sticanja nezavisnosti, Sudan je daleko od stabilne i suverene države. Duboke podjele između sjevera i juga, ratovi u Darfuru, vojni udari i borba za naftu, zlato i strateške pravce pretvorili su zemlju u jedno od najtežih kriznih žarišta savremenog svijeta. Od diktature Omara al-Bašira do današnjeg rata između rivalskih vojnih frakcija, Sudan je neprekidno rastrgan nasiljem i stranim interesima. Humanitarne posljedice su katastrofalne: milioni raseljenih, glad i potpuni kolaps institucija

Prije tačno sedamdeset godina, 1956. godine, Sudan je stekao nezavisnost. Umjesto dugo očekivanog mira i stabilnosti, nova država vrlo brzo je zapala u spiralu unutrašnjih sukoba, vojnih udara i ratova koji su obilježili gotovo cijelu njenu savremenu historiju. Duboke etničke, vjerske i regionalne podjele, pojačane borbom za prirodne resurse i uplitanjem stranih sila, pretvorile su obećanje nezavisnosti u dugotrajnu noćnu moru.

Sudan se nalazi na strateškom raskršću između srca Afrike i Mediterana, a njegova historija seže hiljadama godina unazad. Kraljevstvo Kuš u dolini Nila bilo je rival faraonskom Egiptu, a područje današnjeg Sudana između 6. i 14. stoljeća bilo je u velikoj mjeri hrišćanizirano. Islamsko osvajanje kasnije je promijenilo vjersku i kulturnu sliku regije. U 19. stoljeću Sudan se našao pod osmanskom vlašću, a potom je, preko Egipta, postao dio britanskog kolonijalnog sistema, posebno važan nakon izgradnje Sueckog kanala.

Kraj 19. stoljeća obilježila je pobuna sljedbenika Mahdija, koji su pokušali uspostaviti islamsku državu. Nakon njihovog poraza, Sudan je ostao pod anglo-egipatskom upravom sve do nezavisnosti. No, upravo tada na površinu su izbile duboke unutrašnje pukotine: muslimanski i arapski sjever preuzeo je poluge vlasti, dok je pretežno animistički i kršćanski jug ostao politički i ekonomski marginaliziran. Posljedica su bila dva duga građanska rata, od 1955. do 1972. i od 1983. do 2005. godine, uz niz vojnih udara i hroničnu nestabilnost.

Krajem osamdesetih Sudan je zahvaćen i širim geopolitičkim potresima. Otkriće naftnih polja na jugu 1983. dodatno je zaoštrilo sukobe. Godine 1989. vlast je vojnim udarom preuzeo Omar al-Bashir, koji je raspustio parlament, uveo islamski zakon i otvorio vrata džihadističkim figurama, uključujući i Osamu bin Ladena. Njegov režim postao je sinonim za represiju i međunarodnu izolaciju.

Posebnu tragediju predstavlja zapadna regija Darfur, koju su Britanci 1916. pripojili Sudanu bez uvažavanja etničkih razlika. Suše i glad osamdesetih godina pojačale su sukobe između naseljenih afričkih farmera i nomadskih arapskih stočara. Kada je 2003. izbila pobuna farmera, režim u Kartumu odgovorio je brutalnom represijom. Paravojne milicije Džandžavid, uz podršku vojske, provodile su kampanju etničkog čišćenja. Procjenjuje se da je ubijeno oko 300.000 ljudi, a gotovo dva miliona protjerano iz svojih domova, što je stvorilo jednu od najvećih humanitarnih kriza 21. stoljeća.

Dok je Darfur tonuo u nasilje, međunarodnim pritiskom postignut je sporazum između vlade i Sudanskog narodnog pokreta za oslobođenje, kojim je okončan rat sa jugom. Sporazum je predviđao podjelu prihoda od nafte, ali je Kartum ubrzo prekršio obaveze. Referendum 2011. doveo je do nezavisnosti Južnog Sudana, no nova država brzo je zapala u vlastiti građanski rat, s desetinama hiljada mrtvih i milionima raseljenih.

Sudan je u međuvremenu upao u duboku ekonomsku krizu. Nafta i zlato nisu korišteni za razvoj, već su ostali u rukama političko-vojnih elita. Ukidanje subvencija, na preporuku MMF-a, dodatno je pogodilo najsiromašnije. Rast cijena hljeba izazvao je masovne proteste, predvođene ženama, koji su 2019. prisilili Al-Bashira da se povuče s vlasti. Ipak, zemlja je ostala razorena: više od 21 milion ljudi suočavao se s nesigurnošću hrane, a ogromni dijelovi stanovništva živjeli su u ekstremnom siromaštvu.

Nakon njegovog pada formirano je slabo civilno prijelazno vijeće, pod tutorstvom dvojice vojnih moćnika: načelnika vojske Abdel Fattah al-Burhan i lidera paravojnih Snaga za brzu podršku a čijem je čelu bio Mohamed Hamdan Dagalo. Nakon puča 2021. godine, njihov savez se raspao. U aprilu 2023. izbila je otvorena borba za vlast, s napadima na Kartum i ključne infrastrukturne tačke.

Današnji rat dodatno je internacionaliziran. Regionalne i svjetske sile, privučene zlatom, naftom i strateškim položajem Sudana, podržavaju suprotstavljene strane. Posebno je važna sigurnost moreuza Bab el-Mandeb, kroz koji prolazi značajan dio svjetske trgovine i nafte. Ujedinjene nacije upozoravaju da bi širenje sukoba moglo izazvati novi veliki regionalni rat u Africi.

Sedam decenija nakon nezavisnosti, Sudan ostaje simbol propuštenih prilika i razorne kombinacije unutrašnjih podjela i spoljnog uplitanja. Umjesto države mira, postao je trajno bojno polje, s dramatičnim posljedicama po vlastito stanovništvo i stabilnost cijelog regiona.

IZVOR: La Vanguardia