Nije samo Gaza ta koja potiče zbližavanje Erdogana i Trumpa. Turska se kreće prema rješavanju krize koja je izbila zbog nabavke ruskih sistema protuzračne odbrane, uključujući rakete S-400, poteza koji je uzdrmao odnose SAD-a i NATO-a. Trump već govori o vraćanju Turske u F-35 razvojni projekt, iz kojeg je izbačena u sklopu sankcija uvedenih 2020. godine. I dok su izraelski zvaničnici užasnuti erozijom izraelske zračne superiornosti uslijed kupovine ovih naprednih borbenih aviona od strane Saudijske Arabije, Turska se već postavlja u red za nabavku istih i pregovara s Egiptom o prodaji turskih borbenih aviona Kaan

Ljepota javnih izjava koje daje Tom Barrack, specijalni izaslanik SAD-a za Siriju koji u slobodno vrijeme obavlja i dužnost ambasadora u Turskoj, leži u njihovoj direktnosti i otvorenosti. Tako je bilo kada je Libanu objasnio da je riječ o “propaloj državi” i da su međunarodna očekivanja da će biti u stanju razoružati Hezbolah “nerazumna”.

Tako je bilo i ovog petka na samitu Milken Institute Middle East and Africa u Abu Dhabiju. U javnom razgovoru s Paulom Wallaceom, izvršnim urednikom Bloomberga za Bliski istok i Sjevernu Afriku, Barrack nije birao riječi. “Da lično savjetujem Netanyahua, rekao bih da je to jedna od najbriljantnijih stvari koje bi mogao uraditi”, rekao je Barrack publici, dodajući da ne misli da će se ta “briljantna stvar” dogoditi zbog nedostatka povjerenja.

“Briljantna stvar” koju bi Barrack savjetovao Netanyahuu jeste da pristane na učešće Turske u međunarodnoj stabilizacijskoj sili koja bi trebala štititi civilne aktivnosti i obnovu Gaze, za koju Trumpova administracija očekuje da će početi za nekoliko sedmica. Barrack vjeruje da je tursko učešće u obnovi Gaze ne samo ključno, nego bi moglo predstavljati i prekretnicu u odnosima Izraela i Turske. Barrack je predvidio da će se na kraju procesa u Gazi “u nekom trenutku vidjeti da Turska i Izrael pronalaze odnos”.

“Bilo da se radi o Abrahamovim sporazumima ili Solomonovim sporazumima, ili hibridu, to ima smisla”, rekao je.

Ali prije nego što bi izraelsko-turska romansa mogla procvjetati, turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan rekao je Reutersu, na marginama konferencije Doha Forum u subotu, da Turska i zemlje medijatori nastavljaju napredovati u implementaciji druge faze Trumpovog plana za Pojas Gaze, i da Washington pritišće Izrael da prihvati tursku ponudu za pridruživanje toj sili.

Budući da Izrael snažno gura nogu u vrata koja Turska pokušava otvoriti prema Gazi, a Egipat je daleko od oduševljenog mogućnošću da Turska rasporedi svoje trupe u Gazi, što, prema izvještajima Middle East Eyea, već uključuje pripreme brigade od oko 2.000 vojnika, u Washingtonu se smatra da se mora rasporediti strana prethodnica. Uspostava takve sile mogla bi privući zemlje koje su trenutno oklijevale da pošalju vojnike bez jasnog definiranja njihove uloge. Politička figura iz vladajuće turske stranke kaže da će se, ako turske snage mogu ući u Gazu, najvjerovatnije pridružiti i Azerbejdžan i Indonezija, zemlje s kojima Turska ima bliske veze. “Azerbejdžan je i saveznik Izraela, dok bi se Indonezija mogla pridružiti Abrahamovim sporazumima kao dio ovog poteza”, rekao je. “Trenutno se čini da nijedna od njih ne želi biti prva zemlja koja će sletjeti u Gazu, dok Turska nema problem biti pionir.”

On je dodao da bi Izrael također trebao pažljivo obratiti pažnju na “bromansu” između turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i američkog predsjednika Donalda Trumpa, kako ju je Barrack nazvao. “Pogledajte, sjajna stvar je da imamo bromansu između naša dva predsjednika”, rekao je Barrack. Posebno je naglasio da je u završnim krugovima pregovora o oslobađanju talaca Turska “uskočila da održi završni razgovor s Hamasom rame uz rame s Katarom, što nas je spasilo”, rekao je Barrack. “To je zaista dovelo SAD do tačke odluke.”

Nije samo Gaza ta koja potiče zbližavanje Erdogana i Trumpa. Turska se kreće prema rješavanju krize koja je izbila zbog nabavke ruskih sistema protuzračne odbrane, uključujući rakete S-400, poteza koji je uzdrmao odnose SAD-a i NATO-a. Trump već govori o vraćanju Turske u F-35 razvojni projekt, iz kojeg je izbačena u sklopu sankcija uvedenih 2020. godine. I dok su izraelski zvaničnici užasnuti erozijom izraelske zračne superiornosti uslijed kupovine ovih naprednih borbenih aviona od strane Saudijske Arabije, Turska se već postavlja u red za nabavku istih i pregovara s Egiptom o prodaji turskih borbenih aviona Kaan.

Prodaja F-35 aviona Turskoj nije jedini način na koji Trump može “zadati udarac” Izraelu. U septembru, tokom susreta s Erdoganom, pobrinuo se da pohvali tursku politiku u Siriji, za koju je rekao da je postigla važne uspjehe, nasuprot izraelskoj strategiji koja tursko djelovanje u Siriji vidi kao prijetnju svojoj sigurnosti. Erdogan i Trump također dijele stav o budućnosti Sirije kao jedinstvene zemlje pod jednom centralnom vladom. Oni vrše pritisak na sirijske kurdske snage da postignu dogovor s novim režimom Ahmada al-Sharaa i uključe se u njegovu vojsku. U tom kontekstu nije neprimjereno spomenuti ni Trumpovu kritiku premijera Benjamina Netanyahua nakon nedavne vojne operacije u Beit Jinu na sirijskim Golanskim visoravnima, koja je pošla po zlu.

A to nisu jedina pitanja. Erdogan, egipatski predsjednik Abdel-Fattah al-Sisi i vladajući emir Katara, šeik Tamim bin Hamad Al Thani, zajedno s Trumpom potpisali su “Trumpovu deklaraciju za trajni mir i prosperitet” na samitu u Šarm el-Šeiku u oktobru.

Turska se tako transformirala iz zemlje medijatora u garanta američkog predsjednikovog plana za Gazu, dok se na Izrael gleda kao na kočnicu njegovoj implementaciji. Podjela rada među garantima je jasna: Washington je odgovoran za izraelsko ponašanje, dok su Doha i Ankara odgovorne za Hamasovo. Kako je Hamasovo razoružanje sada glavni faktor koji odgađa, a možda i ugrožava cijeli plan, Katar i Turska dobile su zadatak da osmisle kreativno rješenje. Američka pretpostavka i nada je da će bliske veze ovih zemalja s Hamasom omogućiti izradu programa koji bi bio prihvatljiv i Hamasu i Trumpovoj administraciji.

Turski i palestinski izvori kažu da takav “kreativni” okvir, koji je još uvijek u vrlo ranoj fazi, uključuje dva istovremena procesa. Prvi korak bit će objava “otprilike za dvije sedmice” o sastavu “Vijeća za mir”, kojim će predsjedavati Trump, i imenovanje palestinskog civilnog administrativnog vijeća. Drugi korak je ulazak palestinskih policijskih službenika, koje su obučavale Egipat i Jordan, uz podršku Međunarodne stabilizacijske sile, u Pojas Gaze.

Da bi se ova dva koraka provela, strane prvo moraju postići obavezujući sporazum s Hamasom, koji će morati “odložiti oružje” i omogućiti djelovanje civilnih tijela. Ključna fraza ovdje je da će organizacija morati “odložiti oružje” i ne koristiti ga, ali još uvijek neće morati da se razoruža. Turski ministar vanjskih poslova Fidan, koji se oslanja na Hamasovu obavezu da neće učestvovati u civilnom upravljanju Pojasom Gaze, smatra da očekivanje ranog razoružanja Hamasa nije realno, jer je uslovljeno time da upravljanje Gazom bude u palestinskim rukama, ne Hamasovim, i uz garancije da će prekid vatre s Izraelom postati trajan.

Ako je ovo okvir koji Turska želi promovirati, on otvara nekoliko poteškoća, i principijelnih i praktičnih. Hoće li palestinska policija i međunarodna sila koja je podržava pristati da se zadovolje “sporazumom o nenapadanju” s Hamasom? Hoće li palestinsko administrativno vijeće u praksi postati taoc i Hamasa koji će zadržati svoje oružje i Izraela? I u kojem trenutku, ako ikada, će razoružanje Hamasa uopće početi?

Politička figura iz turske vladajuće stranke kaže da će se, ako turske snage mogu ući u Gazu, najvjerovatnije pridružiti i Azerbejdžan i Indonezija. Kako bi odgovorila na barem dio ovih pitanja, Turska bi svoju ulogu u međunarodnoj sili mogla predstaviti kao ključni element koji može garantovati sigurnost palestinskih i međunarodnih grupa koje će upravljati Gazom, jer Hamas neće željeti riskirati oružani sukob s turskim snagama.

Još nije jasno da li i kako Trumpova administracija namjerava donijeti odluku o turskom angažmanu u Pojasu Gaze, ali ako Trump i njegovi savjetnici budu uvjereni da Ankara nudi praktično rješenje, Izrael bi se mogao naći na novoj kolizijskoj putanji s Trumpom, u kojoj su karte koje Izrael drži slabije od onih koje drži Erdogan.

IZVOR: Haaretz