Osmog decembra 1374. godine bosanski ban Tvrtko I Kotromanić oženio je Doroteju Vidinsku, bugarsku princezu čija je dramatična sudbina, od carskog dvora do zatočeništva u Ugarskoj, završila krunisanjem u Bosni. Njihova ženidba bila je mnogo više od dvorskog slavlja: ona je povezala dvije dinastije, otvorila novo poglavlje bosanske politike i dovela do uspona prve kraljice bosanskog kraljevstva. Priča o Doroteji otkriva cijeli splet evropske diplomatije 14. stoljeća

U historiji srednjovjekovne Bosne postoji nekoliko datuma koji, iako naizgled samo privatni, nose duboki politički, diplomatski i dinastički značaj. Među njima je i osmi decembar 1374. godine, dan kada je sklopljen brak između tadašnjeg bosanskog bana Tvrtka I Kotromanića i Doroteje Vidinske Šišman, poznatije kao Doroteje Bugarske, kćerke bugarskog cara Ivana Aleksandra Stracimira Šišmana i njegove supruge Ane Slave od Vlaške.

Bio je to događaj koji je odavno prerastao okvire dvorskog slavlja i postao važna prekretnica u regionalnim političkim odnosima, posebno u razdoblju u kojem se Balkan nalazio pod snažnim pritiscima i ubrzanim promjenama.

Prema dubrovačkim zapisima, vjenčanje je bilo veličanstveno, u raskoši primjerenoj ambiciji jednog vladara čija se država naglo uspinjala. Tome svjedoči prisustvo velikog broja uzvanika. Tu su bili Tvrtkova majka Jelena, brat Vuk, zatim vodeći bosanski velikaši, te poslanstva susjednih zemalja i gradova. Ovaj širok diplomatski okvir govori o značaju koji je sam Tvrtko pridavao ovom braku. Ipak, zanimljivo je da izvori ne potvrđuju prisustvo poslanstva sa bugarskog dvora, iako je Dorotejin dolazak u Bosnu nosio jasnu poruku o povezivanju dvije dinastičke kuće.

Tri godine kasnije, 1377. godine, kada je Tvrtko krunisan za kralja Bosne, Doroteja je postala i prva bosanska kraljica, a kasnije i majka Tvrtka II, drugog kralja bosanske kraljevine. Brak je trajao sve do 1390. godine, kada se pretpostavlja da je Doroteja preminula, jer je Tvrtko već naredne godine otpočeo pregovore sa austrijskim vojvodom Albertom III o mogućem novom braku sa nekom od habsburških princeza.

No, ženidba Tvrtka I ne može se razumjeti bez šire tradicije političkih veza između bosanskih i bugarskih vladara koje sežu u 14. stoljeće. Upravo je ova dinastička nit, iako tanko razaznatljiva u izvorima, jedna od najintrigantnijih u historiji odnosa dvaju slavenskih dvorova.

Premda su veze srednjovjekovne Bosne i Bugarske postojale i ranije, o njima ne možemo govoriti kao o razvijenim političkim odnosima sve do prve polovine 14. stoljeća. Tek ženidbom bosanskog bana Stjepana II Kotromanića za bugarsku princezu oko ljeta 1329. godine počinju se jasno nazirati neposredni diplomatski kontakti.

Najpouzdaniji dokaz da je do braka doista došlo predstavlja povelja bana Stjepana II velikom knezu Grguru Stjepaniću iz 1329/1330. godine, objavljena u arhivu u Körmendu. Taj dokument, zajedno s vijestima iz Dubrovačkog arhiva, pokazuje da je Stjepan II odlučio ojačati političke veze sa bugarskim carem Mihajlom Šišmanom sklapanjem dinastičkog braka. Ovaj brak bio je više od puka bračnog saveza, bio je to instrument stvaranja političke protuteže Srbiji, čija se ekspanzionistička politika širila Makedonijom i potresala dotadašnju ravnotežu na Balkanu.

U vrijeme kada Vizantija i Bugarska nisu uspijevale parirati Srbiji, sklapanje bračnog saveza između Bosne i Bugarske imalo je za cilj povezivanje dviju država koje su tražile načine da se odbrane od jačanja srpske moći. Stjepan II je i sam u to vrijeme vodio ratne operacije protiv Branivojevića i Srbije, a uspjesima u Zahumlju prvi put je izbio na Jadransku obalu, čime je Bosna počela dobivati konture regionalne sile. Upravo u tim okolnostima ban šalje Grgura Stjepanića u Trnovo po bugarsku princezu, koja je potom dovedena u Bosnu kao njegova supruga.

Dubrovački arhiv bilježi i da je trećeg juna 1329. godine bosanski ban „proslavio dolazak svoje mlade“, što potvrđuje historijski slijed događaja. Međutim, o samoj princezi nemamo gotovo nikakvih podataka: ne znamo ni njeno ime, ni ko su joj roditelji, niti je li iz tog braka bilo djece, iako se iz 1333. godine bilježi da se Stjepanu II rodio sin.

Brak je trajao oko šest godina, do 1335. godine. Njegov kraj mogao je biti posljedica smrti banice ili pak promijenjenih političkih okolnosti nakon bugarskog poraza u bici kod Velbužda 1330. godine. Stjepan II se ubrzo ponovo oženio, ovoga puta Jelisavetom, kćerkom kujavskog kneza Kazimira, čime je učvrstio vezu sa Ugarskom.

Doroteja Vidinska, poznata i kao Doroteja Bugarska, kćerka je vidinskog cara Ivana Stracimira i njegove supruge Ane, kćerke vlaškog kneza Nikole, rođena oko 1355. godine u Vidinu, a njen životni put predstavlja jedan od najslojevitijih i najdramatičnijih primjera sudbine srednjovjekovne princeze na Balkanu, obilježen naglim usponima, dugim razdobljima političkog zatočeništva i konačnim uzdizanjem do titule prve bosanske kraljice.

Kao djevojčica u dobi od oko deset godina, Doroteja je dospjela u središte velikog sukoba između Bugarske i Ugarske: kralj Ludovik I je 1365. godine, zahtijevajući od Ivana Stracimira priznanje vazalnog odnosa prema Ugarskoj, pokrenuo vojnu operaciju koja je završila osvajanjem Vidina drugog maja 1365, nakon čega je cijela carsku porodica odveo iz prijestolnice i zatvorio u tamnicu Humnik u Slavoniji.

Doroteja je tako, u prvim godinama života, prošla put od privilegovanog statusa carske kćeri do položaja taoca u uvjetima prisilnog zatočeništva. Prema navodima iz kasnijih hronika, vjeruje se da je Stracimir ostao zatočen četiri godine, do 1370, kada ga je Ludovik vratio na prijestolje kao svog vazala, ali uz ucjenu da mu kćeri ostavi na ugarskom dvoru kao garanciju lojalnosti. Doroteja je tako, nakon tamnice, završila kao taoc u složenom i strogo kontrolisanom okruženju ugarskog dvora, gdje je postala nešto poput dvorjanke, „damigelle“, ugarske kraljice Elizabete.

Ostajući na dvoru u Budimu do 1374. godine, Doroteja je živjela kao političko sredstvo, kao zalog vazalskog odnosa njenog oca prema moćnom Ludoviku I i kao potencijalni instrument u širim regionalnim planovima ugarske diplomacije. Postoje indicije, utemeljene na porodičnoj hronici grofa Julijana Pejačevića, da je u pregovorima oko njenog oslobađanja iz sužanjstva na ugarskom dvoru učestvovao i bugarski plemić bosanskog porijekla Andrija Parčević-Knežević, koga je car Stracimir poslao na ugarski dvor u jednoj „izrazito važnoj diplomatskoj misiji“, najvjerovatnije povezanoj s činjenicom da je Stracimirova druga kćerka umrla u zatočeništvu, pa se dvor borio da barem Doroteja bude oslobođena.

Rezultat tog procesa bio je kompromis: Doroteja nije vraćena ocu u Vidin, već je uz odobrenje kralja Ludovika I poslana u Bosnu, gdje je osmog decembra 1374. godine postala supruga bana Tvrtka I Kotromanića. Njeno vjenčanje, organizovano pod nadzorom Tvrtkove majke Jelene, bilo je svečano i široko posjećeno, a Dorotejin ulazak u Bosnu označio je njeno konačno oslobađanje od statusa taoca i ulazak u novu političku ulogu. Kada je Tvrtko krunisan za kralja, Doroteja je postala prva bosanska kraljica, što je potvrđeno i njenim prisustvom u Tvrtkovoj svečanoj povelji od 10. aprila 1378. godine, u kojoj se navode zakletve kraljica Jelene i Doroteje položene u crkvi svetog Grgura. Kao bosanska kraljica ostala je do 1390. godine, kada se pretpostavlja da je preminula a njena smrt zatvorila je jedno od najdinamičnijih poglavlja života jedne srednjovjekovne balkanske princeze.

Motivi koji su vodili Tvrtka pri odabiru Doroteje za suprugu ostaju nedovoljno jasni zbog oskudnosti izvora. Međutim, iz dostupnih informacija izvodi se nekoliko važnih nagovještaja.

Jedan od mogućih utjecaja dolazio je iz Ugarske. Kralj Ludovik I imao je snažnu političku i vojnu kontrolu nad prostorom Bosne i Bugarske i svakako je mogao biti zainteresiran da poveže dva vazala, Tvrtka i Stracimira, rodbinskom vezom. Na taj bi način učvrstio utjecaj nad dva često nestabilna dvora i osigurao veću kontrolu nad regijom.

Drugi mogući motiv dolazio je sa samog bosanskog dvora. Tvrtko je 1370-ih godina gradio ambiciozan politički projekt širenja svoje moći i stvaranja prijateljskog kruga država koje bi mogle predstavljati ravnotežu u odnosu na Ugarsku i u odnosu na rastuću opasnost od Osmanlija. Brak sa princezom carskog porijekla svakako je podizao i njegov dinastički prestiž.

Napokon, i sam Stracimir mogao je biti zainteresiran da svoju kćer izvede iz ugarskog zaleđenog položaja i povjeri je vladaru koji je bio dovoljno moćan da je zaštiti, a pritom i dovoljan partner za buduće političke planove.

Dorotejin životni put jedinstven je spoj dramatičnih uspona i padova: od privilegirane bugarske princeze, preko godina provedenih kao taoc, do statusa prve bosanske kraljice. Sa druge strane, Tvrtko I Kotromanić bio je vladar koji je u kratkom razdoblju uspio Bosnu transformirati od regionalne banovine u moćnu kraljevinu.

Njihova ženidba osmog decembra 1374. godine simbol je jedne epohe međusobnih dinastičkih saveza, političkih proračuna, diplomatskih misija i regionalnih rivalstava. Ona je odraz svijeta u kojem su privatni životi vladara neizbježno bili isprepleteni sa velikim političkim tokovima, u kojem su brakovi bili instrumenti državne politike, a sudbine princeza i kraljeva tek mali dijelovi mnogo šire historijske slike.

Doroteja je u svojim posljednjim godinama bila više od kraljice, bila je poveznica dvaju dvora, dokaz širine Tvrtkovih ambicija i simbol dubokih veza koje su, makar povremeno, povezivale Bosnu i Bugarsku. Njena smrt 1390. godine označila je kraj jednog važnog poglavlja u političkoj i dinastičkoj historiji srednjovjekovne Bosne.

IZVOR: Amer Dardagan: “O bugarskim princezama na bosanskom dvoru sa posebnim osvrtom na kraljicu Doroteju”