Sudnica 600 monumentalne Palate pravde u Nürnbergu na prvi pogled djeluje zbunjujuće. Manja je nego što posjetilac očekuje kada otvori vrata. Namještaj je drugačiji od onoga koji je postojao tokom suđenja nacističkim liderima na kraju Drugog svjetskog rata, prije 80 godina.

Do prije pet godina ovdje su se još uvijek održavala redovna suđenja, a prostorija je zadržala jednostavan, funkcionalan izgled njemačkog regionalnog suda. Djeluje kao mjesto koje je još uvijek u izgradnji, baš poput ideje koja je rođena upravo u ovoj prostoriji između 20. novembra 1945. i 1. oktobra 1946. godine.

U eri ratova i masakara nekažnjivih počinilaca, od Ukrajine, preko Bliskog istoka, do Sudana i drugih dijelova planete, građevina međunarodne pravde rođena u Nürnbergu pokazuje ozbiljne pukotine.

„Ako se ljudi koji su pretrpjeli strahote u Ukrajini, u Sudanu, u Izraelu sedmog oktobra i u Gazi, u Palestini, zapitaju šta je međunarodno pravo učinilo za njih, odgovoriće da nije učinilo mnogo“, kaže pravnik i pisac Philippe Sands. Nürnberški proces i sve što je iz njega proisteklo, dodaje, „nisu uspjeli spriječiti užase u našem vremenu“.

Ali Sands upozorava da je ideja međunarodne krivične pravde, iz historijske perspektive, zapravo veoma mlada: „To je sistem koji je još uvijek u povojima.“ Pred njim je dug put.

Prije osam decenija, u Nürnbergu su se, prvi put u historiji, na optuženičkoj klupi međunarodnog tribunala našli najviši zvaničnici jedne države. Bilo ih je 21, ljudi povezanih s najvećim zločinima 20. stoljeća. Među njima najviše rangirani živi nacistički lider Hermann Göring (Hitler, Goebbels i Himmler već su počinili samoubistvo); ministar i arhitekt Trećeg Reicha Albert Speer; nacistički vođa Rudolf Hess; diplomata Joachim von Ribbentrop; Hans Frank, pravnik, guverner Poljske i izvršilac Holokausta; ideolozi poput Alfreda Rosenberga i Juliusa Streichera; te vojni komandanti poput generala Keitela i admirala Dönitza.

Sjedinjene Države, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska organizirale su tribunal kako bi sudile zločine „tako proračunate, tako zlonamjerne i tako razorne da ih civilizacija ne može tolerirati, jer ne može preživjeti ako se ponove“. Tim riječima američki glavni tužilac Robert H. Jackson započeo je svoj uvodni govor, dodajući: „Činjenica da četiri velike nacije, euforične u pobjedi i izranjavane uvredama, sputavaju svoju žeđ za osvetom i dobrovoljno podvrgavaju svoje zarobljene neprijatelje sudu zakona jedan je od najznačajnijih dokaza da je moć odala počast razumu.“

Nürnberg je sudio tri vrste zločina: zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Suđenje je završeno s tri oslobađajuće presude, sedam doživotnih ili dugih zatvorskih kazni i 13 smrtnih presuda.

Tako je rođena ono što pravnik Gurgen Petrossian iz Međunarodne akademije nürnberških principa naziva Nürnberškom idejom: „Kada osoba počini međunarodni zločin, bilo genocid, zločin protiv čovječnosti, ratni zločin ili agresiju, ta osoba mora odgovarati. To znači da, bez obzira na to ko je počinio zločin, kada ili gdje, sudbina tih pojedinaca je zapečaćena: pitanje je samo vremena kada će se pojaviti pred sudom.“

Nakon presuda nacističkim liderima, u Nürnbergu je do 1949. održano još 12 suđenja. Godinu ranije UN je usvojio Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida.

Potom su, krajem pedesetih, u Njemačkoj održana nacionalna suđenja koja su državi pomogla da se suoči, više ne pod pritiskom pobjednika, sa svojom odgovornošću za ubistvo šest miliona Jevreja. Držana su i suđenja kao ono Adolfu Eichmannu u Jerusalemu 1961. i Klausu Barbieju u Lyonu 1987. godine. Ali ideja međunarodne pravde je potom potonula u stanje hibernacije. Ostala je uspavana sve do devedesetih, kada su masakri na Balkanu i u Ruandi doveli do stvaranja Međunarodnog krivičnog tribunala u Hagu i Međunarodnog krivičnog suda u Aruši.

To je bilo zlatno doba Nürnberške ideje. „Bili smo vrlo optimistični“, kaže francuska historičarka Annette Wieviorka, autorica knjige „Nürnberška suđenja“, misleći na „ovaj kratki historijski trenutak između pada Berlinskog zida i napada na Blizance“. Zato se, dodaje, „lekcije iz Nürnberga danas teško primjenjuju“.

Philippe Sands vidi duh Nürnberga u današnjem Međunarodnom krivičnom sudu, u čijem je stvaranju sudjelovao, ali i u hapšenju čileanskog diktatora Augusta Pinocheta u Londonu 1998. godine, temi svoje najnovije knjige „38 London Street: Dva slučaja nekažnjivosti: Pinochet u Engleskoj i jedan nacista u Patagoniji.“ Taj duh vidi i u novoosnovanom Specijalnom tribunalu za zločin agresije protiv Ukrajine, koji oživljava glavnu optužbu protiv nacističkih lidera, agresiju. „Bez Nürnberga, sve bi izgledalo sasvim drugačije“, kaže francusko-britanski pravnik.

Neke od današnjih disfunkcija međunarodne pravde potiču iz „izvornih grijehova“ Nürnberga. Suđenje je, na primjer, organizirala grupa pobjedničkih sila, čiji su lideri sami počinili teške zločine, jedan od njih, Staljin, već je bio odgovoran za masovne pokolje. Ova „neuravnoteženost“ i danas je prisutna.

Sands navodi ratove u Afganistanu i Iraku s početka ovog stoljeća i uloge SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Spominje i prošlogodišnju optužnicu Međunarodnog krivičnog suda protiv bivšeg predsjednika Filipina Rodriga Dutertea za zločine protiv čovječnosti u njegovom „ratu protiv droge“. To ga navodi na razmišljanje: „Ono što se dešava u Karibima i Pacifiku, sa 76 navodnih trgovaca drogom pogubljenih bez suđenja [od strane SAD-a], je li to u skladu s međunarodnim pravom? Da li je to zločin protiv čovječnosti?“

Još jedan problem: postoje lideri za kojima je ICC raspisao potjernice, poput Vladimira Putina i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Ali malo je vjerovatno da će ikada biti izvedeni pred sud. „Pinochet je otputovao u London u oktobru 1998. misleći da je potpuno siguran, tako da nikada ne znate“, odgovara Sands. „Malo je vjerovatno, ali znamo da ti ljudi dobivaju savjete i da to ne ignoriraju. To je bolje nego ništa.“

Protiv iskušenja cinizma, ideje da je ono što je počelo u Nürnbergu samo prazna riječ, Sands podsjeća na slučaj sudije Thomasa Buergenthala, preživjelog iz Auschwitza, koji mu je jednom rekao da je želio da su Konvencija o genocidu i ICC postojali 1943. godine. To vjerovatno ne bi zaustavilo zločine, smatrao je. „Ali dalo bi nam do znanja da nismo sami i da se zna da se zločini dešavaju“, dodao je. „I dalo bi nam nadu. To je važnije od ičega.“

U sudnici 600 izbjegavaju se razgovori o konkretnim slučajevima, ali Petrossian je jasan: „Međunarodno pravo uvijek je bilo u krizi.“ „Činjenica da je politička situacija teška“, dodaje, „ne znači da je prestalo postojati kao pravni poredak, niti da je nürnberški ideal nestao.“

IZVOR: El Pais