Okupacija bi se mogla provesti samo ako bi jaki odredi zauzeli glavna čvorišta, i to: Osijek, Vinkovce, Slav. Brod, Karlovac, Knin i Šibenik, kao i Mostar i Metković, a zatim iznutra očistiti zemlju od svih nesrpskih elemenata. Krivce treba kazniti na licu mjesta, a ostale pustiti da odu – Hrvate u Hrvatsku, a muslimane u Tursku (ili Albaniju).

Velikosrpka ideologija, koja se tokom povijesti oblikovala kroz napisane planove, strategije, memorandume i političke odluke, a realizirala uz vršenje masovnih zločina nad nesrpskim stanovništvom, razvijala se gotovo dva stoljeća. Njeni autori bili su obrazovani ljudi, intelektualci  koje su vlasti slušale i slijedile, od srpskih knezova preko Draže Mihailovića do Slobodana Miloševića i poslije njega.

Ministar unutrašnjih djela Srbije Ilija Garašanin napisao je krajem 1844. za kneza Aleksandra Karađorđevića tajni “program spoljašne i nacionalne politike Srbije”, Načertanije (nacrt), koji je prvi put u cijelosti objavljen 1906. Prema Načertaniju, Srbija treba raditi na oslobađanju Srba i ostalih Slavena, i na pripajanju oblasti Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije (što je podrazumijevalo Kosovo i Metohiju), tada u sastavu Osmanskog Carstva, te Srema, Bačke i Banata, tada u sastavu Austro-Ugarske.

Glavna propagandna aktivnost Srbije, prema Garašaninu, zasnivala bi se na pripremanju stanovništva ovih oblasti na sjedinjenje sa Srbijom, jer Srbija polaže “sveto pravo istoričesko” na ove zemlje, koje se temelji na Dušanovom srpskom carstvu iz 14. stoljeća. Načertanije je bio zvanični program dvije srpske vlade, kneza Karađorđevića i kneza Obrenovića. Plan velike Srbije nije ostvaren, ali je 1918. prvi put došlo do ujedinjenja “sve južnoslovenske braće” u zajedničku državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije Kraljevinu Jugoslaviju, u kojoj su Srbi bili dominantna većina sa dinastijom Karađorđevića na čelu.

S Drugim svjetskim ratom dolazi do raspada zajedničke države, a teritorija Bosne i Hercegovina pripala je zločinačkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj i demarkacionom linijom podijeljena je na njemačku i italijansku okupacionu zonu. Vlada Kraljevine Jugoslavije, na čelu sa kraljem Karađorđevićem, pobjegla je u London. Dragoljub Mihailović, predratni oficir, imenovan je za armijskog generala jugoslovenske vojske u otadžbini i ministra kraljevske jugoslovenske vlade u Londonu. Jugoslovenska vojska u otadžbini, poznatija kao četnička vojska, imala je za cilj, nakon završetka Drugog svjetskog rata, stvaranje velike Srbije.

Ideolozi Draže Mihailovića, kao obrazovani ljudi, znali su za ideju i praksu genocida i čistih teritorija te na koji se način ta ideja realizira. U istupanju glavnih ljudi u pokretu Draže Mihailovića, generala armije i ministra vojske emigrantske jugoslovenske vlade, osjećao se utjecaj koncepcija o etnički čistim teritorijama iz 1912, jer se genocid nad Bošnjacima dogodio i u ranijim historijskim periodima, naročito poslije Prvog balkanskog rata. Javnosti je danas najviše poznat masovni zločin u Šahovićima 1924. godine, dok su se ubistva Bošnjaka i otimanje njihove imovine u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca događali širom Bosne i Sandžaka.

Uz Dragišu Vasića, Živka Topalovića i druge, glavni ideolog, politički rukovodilac četničkog pokreta i savjetnik Draže Mihailovića bio je banjalučki advokat dr. Stevan Moljević. Prije Drugog svjetskog rata bio je predsjednik banjalučkog odbora Srpskog kulturnog kluba osnovanog u Beogradu.

U junu 1941. napisao je programsko načelo četničkog pokreta pod nazivom “Homogena Srbija”. U tom elaboratu Moljević izlaže svoje viđenje o granicama, društvenom uređenju i spoljnjoj politici velike Srbije u obnovljenoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata.

“Homogena Srbija” postala je programsko načelo četničkog pokreta, teorijski osnov za stvaranje Velike Srbije i njezino etničko čišćenje od drugih naroda. 

Između ostalog, Moljević piše:

„Temeljna pogreška u našem državnom sustavu bila je ta što 1918. nisu povučene granice Srbije. Ta se pogreška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice moraju povući danas, a one moraju obuhvatiti cijelo etničko područje gdje žive Srbi, sa slobodnim pristupom moru za sva srpska područja koja su u dometu mora.“

“Preseljenje i razmjena stanovništva, posebno Hrvata iz srpskih područja i Srba iz hrvatskih područja, jedini je način za razgraničenje i stvaranje boljih odnosa među njima.”

Koncept “homogene Srbije” službeno je zagovarao “Veliku Jugoslaviju” i unutar nje “Veliku Srbiju”. Moljević se nije protivio opstanku Jugoslavije, ali je insistirao na tome da se unutar jugoslavenske države sve “srpske zemlje” jasno razgraniče i učine etnički homogenima.

Stevan Moljević poslao je pismo Dragiši Vasiću, članu stožera Draže Mihailovića, s priloženom kartom razgraničenja i uputama za etničko čišćenje:

“Prilažem kartu razgraničenja s Hrvatima. Pitanje je kako sve to provesti u djelo.”

1.) Što se tiče granica sa susjedima, to će se pitanje riješiti mirovnim sporazumom, iako bi i ovdje bilo najbolje stvoriti svršen čin prije nego što pregovori uopšte počnu; ali nam nedostaje vojne moći za to, koja se suludo troši.

2.) Što se tiče našeg unutarnjeg pitanja, razgraničenja s Hrvatima, smatramo da bismo trebali odmah, čim se ukaže prilika, okupiti sve snage i stvoriti svršen čin:

a) zauzeti teritorij označen na karti;

b) očistiti prije nego što iko dođe sebi.

Okupacija, vjerujemo, mogla bi se provesti samo ako bi jaki odredi zauzeli glavna čvorišta, i to: Osijek, Vinkovce, Slav. Brod, Karlovac, Knin i Šibenik, kao i Mostar i Metković, a zatim iznutra očistiti zemlju od svih nesrpskih elemenata. Krivce treba kazniti na licu mjesta, a ostale pustiti da odu – Hrvate u Hrvatsku, a muslimane u Tursku (ili Albaniju).

Što se tiče muslimana, bilo bi dobro da naša vlada u Londonu odmah riješi pitanje s Turskom, u čemu će nam pomoći i Englezi. (To je pitanje!)”

Kako bi homogenizirao „srpske zemlje“, Draža Mihailović je 20. decembra 1941. poslao posebnu uputu zapovjednicima četničkih odreda u Crnoj Gori, Sandžaku i Bosni i Hercegovini, gdje je bio veliki broj Bošnjaka. U tom dokumentu, između ostalog, naglašen je glavni zadatak četničkog pokreta:

“Stvoriti veliku Jugoslaviju i unutar nje veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke”, koji je podrazumijevao “čišćenje državnog teritorija od svih nacionalnih manjina i nenacionalnih elemenata”, odnosno stvaranje “izravne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenije, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog stanovništva, a Bosne od muslimanskog i katoličkog stanovništva…”, a nakon toga naseljavanje Crnogoraca “u područjima očišćenim od nacionalnih manjina i nenacionalnih elemenata”.

Nakon operacije “čišćenja”, zapovjednik crnogorskih četnika Pavle Đurišić u svom je izvještaju Mihailoviću napisao: „Akcija u pljevaljskom, čajničkom i fočanskom okrugu protiv muslimana je provedena. Operacije su provedene tačno prema izdanoj zapovijedi. Napad je započeo u dogovoreno vrijeme. Svi zapovjednici i jedinice izvršili su dodijeljene zadatke na opće zadovoljstvo. Sva muslimanska sela u tri prethodno spomenuta okruga potpuno su spaljena, tako da nijedan njihov dom nije ostao netaknut. Tokom operacija započeto je potpuno uništenje muslimanskog življa, bez obzira na pol i dob.

Naše ukupne žrtve bile su 22 mrtva, od kojih 2 slučajna, i 32 ranjena. Na muslimanskoj strani oko 1200 boraca i do 8000 drugih žrtava: žena, staraca i djece.“

Nakon proglašenja NDH napušta Stevan Moljević napušta Bosnu i odlazi u Crnu Goru. U augustu 1941. izabran je za člana Četničkog središnjeg nacionalnog odbora. Bio je urednik lista “Ravna Gora” i jedan od osnivača Svetosavskog kongresa. Bio je i Mihailovićev savjetnik sve dok nije napustio Srbiju i otišao u Bosnu. U martu 1945. dao je ostavku.

U septembru 1945. predao se jugoslavenskim vlastima. Na suđenju Dragoljubu Mihailoviću i drugima u Beogradu 1946. osuđen je na 20 godina zatvora. Zbog teške bolesti pušten je na liječenje 1956. Umro je na današnji dan 1959. godine.