Preokret u Kremlju nakon otkazivanja budimpeštanskog samita s Donaldom Trumpom

Već danima ruski državni aparat ulaže napore da opovrgne glasine o padu u nemilost Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova Rusije od 2004. godine. Nakon dvosedmične šutnje, Lavrov se sinoć ponovo pojavio u javnosti, ali svaki pokušaj Kremlja da smiri situaciju samo pojačava spekulacije. U današnjoj Rusiji, diplomacija je odavno izgubila primat pred „umjetnošću rata“.

Sedamdesetpetogodišnji Lavrov nije se pojavljivao u javnosti od posjete Minsku 28. oktobra. Njegova iznenadna video-konferencija s novinarima, na kojoj su prisustvovali samo mediji pod državnom kontrolom, bila je pokušaj da se pokaže kako je sve pod kontrolom. No, njegov ton, neuobičajeno blag prema Bijeloj kući, sugerisao je nešto drugo.

Priče o njegovoj mogućoj ostavci intenzivirale su se kada nije prisustvovao vanrednom zasjedanju Savjeta sigurnosti Rusije, na kojem se raspravljalo o obnavljanju nuklearnih testova. Još veće iznenađenje uslijedilo je objavom da Lavrov neće predvoditi rusku delegaciju na predstojećem samitu G20 u Južnoj Africi, događaju koji je redovno bio njegov teren, pa čak i u odsustvu Vladimira Putina.

Otkazivanje budimpeštanskog samita duboko je potreslo Kremlj. Nakon „diplomatskog trijumfa“ na Aljaskanskom samitu, koji je prividno prekinuo Putinovu međunarodnu izolaciju, Moskva je bila uvjerena da je Donald Trump odbacio svaku pomisao na prekid vatre. Međutim, sve se promijenilo nakon Lavrovovog razgovora s američkim državnim sekretarom Marcom Rubiom.

Nedugo zatim, Trump je najavio sankcije protiv dva energetska giganta, Rosnefta i Lukoila. To je bio snažan udarac za Putina, koji je potom posegnuo za svojim „posljednjim adutom“,prijetnjom nuklearnim testiranjem. Lavrov je, prema planu, trebao biti ključni učesnik sjednice Savjeta sigurnosti na kojoj je Putin naložio izradu „konsenzusnog izvještaja“ o mogućem obnavljanju testova. No, misteriozno, nije se pojavio. Ni on ni njegovi saradnici nisu ponudili objašnjenje, osim optužbi da Zapad vodi „informacioni rat“ protiv Rusije.

Pad Lavrova u sjenu simbolizira mnogo dublji problem: nestanak samostalne ruske diplomatije. Vanjska politika je potpuno podređena zahtjevima vojske i tzv. „specijalnih vojnih operacija“. U ruskoj historiji bilo je tvrdih diplomata, Andrei Gromiko, „gospodin Niet“, bio je oličenje tog modela, ali čak i tada postojala je granica između diplomata i generala. Danas te granice nema.

Prema izvještajima nezavisnih medija, Lavrov nije znao za plan invazije na Ukrajinu do samog jutra 24. februara 2022. Ipak, odmah se priklonio liniji Kremlja, optužujući Zapad za „histeriju“ i predstavljajući agresiju kao „obranu od ukrajinskog napada“. Četiri godine kasnije, čini se da ga je težina te laži iscrpila i fizički i politički.

Analitičari podsjećaju da, ako Lavrov doista gubi položaj, svijet to neće saznati dok Putin ne odluči da je politički trenutak pogodan. Slično je bilo i sa bivšim ministrom odbrane Sergejem Šojguom  glasine o njegovoj smjeni trajale su mjesecima prije nego što je konačno uklonjen u maju 2023. godine, nakon smrti Jevgenija Prigožina i višemjesečnih sukoba unutar sigurnosnog aparata.

Putin ne voli otvorene sukobe. Zato je Šojgu dobio funkciju sekretara Savjeta sigurnosti, s koje je sada jedan od ključnih aktera u saradnji s Sjevernom Korejom. Kremlj je već ugasio skandal oko septembarske ostavke Dmitrija Kozaka, drugog čovjeka u predsjedničkoj administraciji, koji je navodno kritikovao rat.

Lavrov, nekada smatran jednim od najvještijih diplomata svijeta, danas je simbol iscrpljenosti jednog sistema koji više ne poznaje ni umjerenost ni strategiju. Njegova borba da se održi u Putinovoj orbiti nije samo lična drama, to je priča o kraju ruske diplomatije kakvu je svijet poznavao. Ako dođe i do formalne smjene, biće to tiho, bez pompe, baš kao i nestanak svih onih koji su pokušali voditi dijalog u zemlji u kojoj je rat postao jedini jezik države.

IZVOR: EFE