Drugi pad Sovjetskog Saveza

Rat u Ukrajini pokrenuo je ono što mnogi analitičari nazivaju „drugim padom Sovjetskog Saveza“. Zemlje koje su decenijama bile u ruskoj orbiti ubrzano se distanciraju od Moskve, dok Putinov pokušaj obnove imperije završava njenim konačnim raspadom. Od Armenije i Moldavije do Kazahstana i Gruzije, bivši saveznici traže nove partnere, a Rusija sve dublje tone u ekonomsko i političko podaništvo prema Kini

Simbol sovjetske moći još uvijek stoji na mnogim trgovima istočne Evrope, tenk T-34, legendarna mašina Crvene armije koja je izgurala naciste do Berlina. U Ukrajini i Rusiji te se relikvije i dalje pokazuju kao znak pobjede u „Velikom otadžbinskom ratu“, ali danas taj simbol dijeli, a ne spaja.

Dok Ukrajinci skidaju crvene zvijezde sa svojih spomenika, nostalgija za sovjetskom prošlošću preživljava samo u umovima starijih, onih koje ukrajinski vojnici posprdno zovu zhduny, „oni koji čekaju“, misleći na one koji još vjeruju da će se s ruskom vojskom vratiti i srp i čekić njihove mladosti.

Trideset godina nakon što se Sovjetski Savez urušio između 1989. i 1991. godine, njegova se sfera uticaja konačno raspada. „Drugi pad Sovjetskog Saveza“, kako to nazivaju historičari i analitičari, odvija se upravo sada, potaknuta ratom u Ukrajini i pogrešnim procjenama Vladimira Putina. Ono što se devedesetih godina srušilo bio je državni okvir, a ono što sada nestaje jeste moćna ideja imperije, ona koja je desetljećima Rusiji davala osjećaj posebne misije u „bliskom inozemstvu“.

Od Moldavije do Gruzije, niz postsovjetskih republika koje su se nekada oslanjale na Moskvu sada traže načine da se od nje udalje. Rat u Ukrajini postao je granica epohe. Invazijom iz februara 2022. Rusija je pokušala oružjem ponovo sastaviti carstvo koje se već raspadalo. Umjesto da povrati uticaj, Moskva ga je ubrzano izgubila.

Ruske trupe već decenijama drže djelove teritorija u susjednim državama, Pridnjestrovlje u Moldaviji, Južnu Osetiju i Abhaziju u Gruziji, te oko petinu ukrajinske teritorije. Međutim, rat koji je trebao obnoviti imperiju samo je potvrdio njenu nemoć. Francuski think-tank Institut Montaigne u analizi pod naslovom „The Fall of Russia“ govori o „drugom raspadu Sovjetskog Saveza“, trenutku u kojem zemlje postsovjetskog prostora pokušavaju prekinuti zavisnost od Moskve, dok Rusija reaguje prijetnjama i okupacijama, iscrpljena u pokušaju da spriječi vlastito urušavanje.

U toj slici, Rusija je postala karikatura nekadašnje supersile. Historičar Serhii Plokhy s Harvarda tvrdi da invazija na Ukrajinu ubrzava „drugofazni raspad ruskog imperija“. On podsjeća da je nakon 1991. preživio duh KGB-a i vojno-industrijski aparat, samo preimenovan u FSB i privatiziran među oligarhe. Sada se, međutim, raspada i sama ideja o ruskom „posebnom statusu“ nad postsovjetskim prostorom.

Krim, anektiran 2014, bio je prva faza neuspjele „imperijalne kontrarevolucije“. Rat u Donbasu, umjesto pobjede, otvorio je višegodišnju ranu i iscrpio ruske resurse. Od tada su vijesti za Kremlj gotovo isključivo loše: u Nagorno-Karabahu, gdje je Rusija formalno garantovala zaštitu armenskom stanovništvu, njene trupe su se povukle dok su Azerbejdžanci zauzimali teritoriju. Armenija, nekada pouzdan saveznik, sada otvoreno traži nove partnere i približava se Zapadu.

Slično se dogodilo u Moldaviji, gdje je predsjednica Maia Sandu odvela zemlju na evropski kurs. Moskva je pokušala da preokrene trend dezinformacijama i propagandom, pa su ruski proksi kanali plasirali hiljade videosnimaka generisanih vještačkom inteligencijom kako bi diskreditovali proevropsku vladu. No, efekat je bio suprotan: kad je Ukrajina prekinula isporuku gasa prema Pridnjestrovlju, pokazala se potpuna nemoć Moskve da zaštiti svoje satelite.

U Gruziji su pak mladi masovno izašli na ulice protiv zakona „po ruskom modelu“. Vladajuća stranka Gruzijski san, iako formalno neutralna, preživljava zahvaljujući strahu dijela stanovništva da bi sudbina Ukrajine mogla zadesiti i njih.

Čak i države koje nominalno ostaju uz Moskvu, Kazahstan i Kirgistan, sve otvorenije vode samostalnu politiku. Kazahstan je već 2022. odbio da prizna rusku aneksiju ukrajinskih teritorija i javno potvrdio podršku suverenitetu Ukrajine. Iako ekonomski i vojno i dalje sarađuje s Moskvom, predsjednik Tokajev vodi tzv. „multivektorsku“ politiku, širi odnose s Kinom, Turskom, Evropskom unijom i SAD-om, nastojeći da izbjegne ovisnost o jednom centru moći.

U Kirgistanu se ekonomski odnosi s Rusijom i Kinom doduše šire, ali uglavnom kroz sive kanale. Zemlja je postala čvorište za re-izvoz robe prema Rusiji kako bi se zaobišle zapadne sankcije. Posljedica: broj kirgiskih banaka pod američkim i evropskim sankcijama naglo raste.

Ni na Bliskom istoku ruski uticaj više nije ono što je bio. Vladar Sirije Bašar al-Asad, čiji je režim preživio zahvaljujući ruskoj intervenciji, sada ima ograničenu podršku Moskve. Kada su pobunjenici 2024. ušli u Damask, Kremlj nije poslao trupe, Asada su evakuirali u Rusiju. U Venecueli, gdje je Moskva godinama održavala režim Nicolása Madura, podrška se svela na diplomatske geste, jer vojno i finansijski više ne može pomoći.

Najdublja promjena, međutim, dolazi iz Azije. Rat u Ukrajini i zapadne sankcije gurnule su Rusiju u ekonomsku zavisnost od Kine. Dok je 2021. Kina činila oko 18% ruskog vanjskotrgovinskog prometa, 2025. udio je porastao na preko 36%. Rusija Kini prodaje energente s velikim popustima, dok iz Kine uvozi mašine, automobile i elektroniku koja zamjenjuje zapadnu robu.

Ta trgovinska bilanca je neravnopravna: Rusija sve više zavisi od juana i kineskog sistema plaćanja (CIPS), a kineske kompanije kontrolišu kopnenu logistiku kroz Centralnu Aziju. U praksi, Kina je zamijenila Evropsku uniju kao glavni ruski trgovinski partner, ali Moskva nije uspjela nadomjestiti izvoz visoke tehnologije i industrijske robe. Pretvorena je u ono što mnogi analitičari nazivaju „sirovinskim dodatkom“ kineske ekonomije, vazala koji prodaje energente, ali gubi političku autonomiju.

U časopisu Foreign Affairs nedavno je objavljen tekst pod naslovom „Russia Is Losing Its Near Abroad“, koji opisuje kako je rat u Ukrajini razbio mit o Rusiji kao garantu sigurnosti u Evroaziji. Za mnoge zemlje bivše sovjetske sfere, Moskva više nije zaštitnik već prijetnja. Njene garancije su izgubile vjerodostojnost, a ideja o „posebnoj misiji“ Rusije nad okolnim narodima pretvorila se u teret.

Danas, 34 godine nakon što je Mihail Gorbačov proglasio kraj Hladnog rata, svjedočimo njegovoj stvarnoj epilozi: ne ruši se zid, nego carstvo iluzija. Putinov pokušaj da obnovi sovjetsku sferu uticaja završava tako što od nje bježe i najvjerniji saveznici. Ako je 1991. sahranjena država, onda se 2025. zakopava i njena ideja.

U ruševinama T-34 tenkova, u prašini Karabaga, na praznim ulicama Donbasa, završava se drugi pad Sovjetskog Saveza, bez fanfara, bez marševa i bez parade na Crvenom trgu, ali s istim epilogom: Rusija ponovo ostaje sama.

IZVOR: El Mundo