Njegovo uništenje tokom rata u Bosni i Hercegovini postalo je jedan od najpotresnijih događaja u novijoj evropskoj historiji, a pitanje odgovornosti za taj čin dugo je bilo predmet sporova, propagandnih pokušaja i političkih manipulacija.

Danas su se navršile 32 godine od rušenja Starog mosta u Mostaru, jednog od najprepoznatljivijih simbola Bosne i Hercegovine i remek-djela osmanske arhitekture.

Njegovo uništenje tokom rata u Bosni i Hercegovini postalo je jedan od najpotresnijih događaja u novijoj evropskoj historiji, a pitanje odgovornosti za taj čin dugo je bilo predmet sporova, propagandnih pokušaja i političkih manipulacija.

U predmetu “Prlić i ostali” pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, rušenje Starog mosta analizirano je kroz hiljade dokumenata i svjedočenja. Iako je Sud konstatovao da je most imao vojni značaj jer ga je koristila Armija RBiH za prelaske, snabdijevanje i evakuaciju, utvrđeno je da su snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) izvršile njegovo uništenje.

Presude Pretresnog i Žalbenog vijeća potvrdile su da je Stari most bio cilj artiljerijskog i tenkovskog djelovanja HVO-a 8. i 9. novembra 1993. godine.

Iz dokumenata i svjedočenja proizlazi jasan slijed događaja.

Nakon pada Vareša 8. novembra, HVO je pokrenuo ofanzivu na Mostar. Tenk smješten na brdu Stotina, južno od grada, ispalio je desetine granata prema Starom mostu, dok su dodatne granate ispaljivane s položaja na sjeveru Mostara, s Planinice.

Svjedoci, među njima Eldin Palata, Nedžad Kasumović, britanski novinar Džimi Džejms i Enes Delalić, snimili su sam čin granatiranja, tenk koji je djelovao sa Stotine i pad Mosta u Neretvu, a izvještaji međunarodnih promatrača (SPABAT, PMEZ, UN) potvrdili su da je Stari most bio meta namjernog i višesatnog djelovanja HVO-a.

Već tokom večeri 8. novembra most je bio teško oštećen, a sutradan, 9. novembra, ujutro, nakon novih pogodaka, konstrukcija se srušila u Neretvu.

Haški sud je zaključio da rušenje nije bilo posljedica eksplozije iznutra, niti “samourušavanja”, već direktne tenkovske i artiljerijske vatre HVO-a. Svi dokazi – vojni izvještaji, video zapisi, svjedočenja i međunarodni nalazi – ukazali su na isto. Čak i naknadni pokušaji vlasti Herceg-Bosne da optuže posadu tenka za samoinicijativno djelovanje bez naredbe, pokazali su se kao politički manevri bez pravnog ishoda.

Uprkos pokušajima zataškavanja, međunarodni akteri su odmah reagirali.

U izvještaju UN-ovih posmatrača od 9. novembra 1993. navodi se da je “most uništen artiljerijskom i tenkovskom vatrom HVO-a”, dok je portparol UN-a Bill Alkman izjavio da je “zadnji udarac došao s položaja HVO-a”.

Brojni svjedoci su potvrdili da su Hrvati bili jedina strana kojoj je rušenje mosta bilo u vojnom interesu – jer je time presječena linija snabdijevanja i komunikacija stanovništva s istočne na zapadnu obalu Neretve. Posljedice su bile katastrofalne: oko 10.000 civila na desnoj obali ostalo je odsječeno od hrane i lijekova, a grad je dodatno potonuo u izolaciju i razaranje.

Rušenje Starog mosta nije bilo samo vojni čin, nego simboličko uništenje jedne civilizacije, pokušaj da se izbriše višestoljetno zajedništvo i kulturno-civiliuzacijski kontinuitet Mostara. Iako je most obnovljen 2004. godine i ponovo postao simbol pomirenja, činjenice o njegovom rušenju ostaju jasno utvrđene: Stari most srušile su snage HVO-a, po zapovijedi iz vrha njihovog vojnog i političkog rukovodstva.

Presude Haškog suda, bez obzira na različita tumačenja i emocije, ostaju obavezujući pravni akt o tom događaju. Sve drugo, može biti izraz sjećanja, ljubavi ili mržnje, trajna opomena, ali ne i pravna činjenica sa konsekventnim krivičnim posljedicama.