Dvije decenije nakon ratova na Balkanu i dvije godine nakon razaranja Gaze, Srbija i Izrael dijele istu moralnu sljepoću. Umjesto suočavanja s istinom, obje zemlje grade narative o vlastitoj pravednosti i vječnoj žrtvi, pretvarajući odgovornost u političko oružje. Dok Srbija već živi posljedice tog poricanja, autoritarizam, izolaciju i gubitak povjerenja, Izrael danas stoji na istoj raskrsnici

Dvije decenije dijele Srbiju nakon ratova 1990-ih i Izrael nakon rata u Gazi, ali ih povezuje isti obrazac: poricanje, samosažaljenje i moralno slijepilo prema zločinima počinjenim u vlastito ime. Obe zemlje, svaka u svom historijskom kontekstu, suočile su se s optužbama za ratne zločine i međunarodnom izolacijom i obje su izabrale da se sakriju iza narativa o vlastitoj žrtvi.

U Srbiji je nakon raspada Jugoslavije nastao sistem koji je ratne zločine pretvorio u mit o pravednoj borbi. Slično tome, u Izraelu se nakon Gaze sve više gradi ideja o „opravdanom ratu“ i „odbrani civilizacije“, dok se ruševine i hiljade poginulih civila u Gazi tumače kao neizbježna posljedica. U oba slučaja, društvo odbija da prihvati da je zlo moguće i s vlastite strane.

Srbija je nakon 2000. godine imala jedinstvenu priliku da se suoči s prošlošću. Pad Miloševića, uspostava demokratske vlade i izručenje zločinaca Hagu činili su se kao početak moralne obnove. No, ubistvo premijera Zorana Đinđića 2003. zaustavilo je taj proces. Umjesto katarze, zavladala je nova verzija starog mita, Srbija kao vječna žrtva svijeta, kojoj se čini nepravda jer je „branila svoje“.

Izrael se danas nalazi na sličnom raskršću. Umjesto stvarnog preispitivanja posljedica rata u Gazi, politički i medijski diskurs svodi se na pitanje ko je zaslužan za prekid vatre ili povratak talaca. O odgovornosti se govori kao o izdaji. Kritika vojske ili vlade doživljava se kao napad na samu naciju. Poput Srbije, Izrael pokušava zadržati osjećaj moralne nadmoći čak i u trenutku kada svijet sve glasnije govori o ratnim zločinima.

U postmiloševićevskoj Srbiji razvijen je složen sistem negiranja: od tvrdnje da se genocid u Srebrenici nije dogodio, do predstavljanja osuđenih ratnih zločinaca kao heroja. Država, mediji i dio akademske scene u tome učestvuju godinama, stvarajući paralelnu verziju historije.

Ista dinamika vidljiva je i u izraelskom društvu. Ruševine Gaze predstavljaju se kao „nužna cijena opstanka“, a svako insistiranje na međunarodnom pravu kao pokušaj delegitimizacije države. U oba narativa ključna je ista logika: ako smo žrtve, ne možemo biti zločinci.

Ova moralna alhemija pretvara agresiju u samoodbranu, a zločin u „odgovor na provokaciju“. Takva konstrukcija oslobađa društvo od grižnje savjesti, ali ga istovremeno lišava sposobnosti da se mijenja.

Poslije ratova 1990-ih Srbija je bila gotovo potpuno izolovana, pod sankcijama, ekonomski razorena i stigmatizovana kao „crna rupa Evrope“. Izrael se danas suočava s drugačijim, ali sličnim oblikom izolacije: raskidima diplomatskih odnosa, bojkotima i padom povjerenja zapadnih saveznika.

U oba slučaja, odgovor nije bio introspekcija, nego tvrdoglavo odbijanje kritike. Srbija je tada optuživala Zapad za „licemjerje i antisrpsku kampanju“, dok se danas u Izraelu govori o „antisemitizmu maskiranom u kritiku“. I jedno i drugo služi kao štit protiv odgovornosti.

Srbijanska politička elita uspjela je pretvoriti poricanje u državnu strategiju. Revizionizam, selektivno sjećanje i lažni patriotizam postali su osnova identiteta. Izrael prolazi sličnu fazu: vladajuća politika koristi ratne traume kako bi učvrstila autoritarni poredak, suzila prostor kritike i ugušila civilno društvo.

Obje zemlje pokazuju kako ratne traume mogu biti iskorištene za produkciju političke lojalnosti. Umjesto da postanu lekcija, one se pretvaraju u gorivo za nove podjele.

U Srbiji su pokušaji civilnog društva godinama pokušavali raskinuti taj krug. Ali njihova poruka o istini i pomirenju nikada nije postala dio državne politike. U Izraelu su organizacije koje se zalažu za suživot i odgovornost, poput Standing Together, također marginalizirane.

U oba društva, glasovi koji pozivaju na samokritiku proglašavaju se „izdajničkim“. Time se poništava osnovni uslov moralne obnove: sposobnost da se prepozna patnja drugog.

Srbija i Izrael pokazuju kako se države koje ne preispitaju vlastite zločine pretvaraju u zajednice poricanja. Takva društva postaju zarobljenici vlastitih mitova, uvijek na „pravoj strani historije“, uvijek žrtve, nikada krivci.

Srbija je propustila šansu da se moralno reformira; umjesto toga, potonula je u autoritarizam i historijski revizionizam. Izrael danas stoji pred istom dilemom. Ako nastavi poricati ono što se dogodilo u Gazi, riskira da od moralnog uzora postane simbol cinizma i nasilja.

Sličnost je još dublja: obje zemlje koriste prošle tragedije kao opravdanje sadašnjih nepravdi. Srbi se pozivaju na stradanja u Drugom svjetskom ratu, Izrael na Holokaust. U oba slučaja sjećanje na vlastitu patnju pretvara se u ideološki štit koji poništava empatiju prema drugima.

Srbija je pokazala koliko je teško društvu priznati zločin počinjen u njegovo ime. Izrael danas prolazi kroz sličnu moralnu krizu. Dok se jedni pozivaju na antisrpsku, a drugi na antisemitsku histeriju, istina nestaje između opravdanja i samoopravdanja.

Poruka je ista: nacija koja ne želi pogledati vlastitu prošlost, osuđena je da je ponavlja. Poricanje možda odlaže kaznu, ali ne liječi ranu. Ono samo učvršćuje sljepilo i moralnu paralizu, stanje u kojem su Srbija i Izrael postale dvije strane istog ogledala.

Cijeli tekst u današnjem izdanju lista HAARETZ.