“Selma je tada imala deset godina i upravo joj je amputirana ruka. Njen mlađi brat Mirza izgubio je dio stopala. Igrali su se ispred kuće kad je eksplodirala granata”, prisjeća se Sally. “Imali smo dovoljno anestezije samo za jedno dijete. Selma je rekla: ‘Neka moj brat dobije, ja ću izdržati.’”

Kada je prije nekoliko sedmica u New Yorku gledala mladu Selmu Handžar kako sretno korača prema oltaru, britanska humanitarka Sally Becker nije mogla suspregnuti suze. U njenim mislima vraćale su se slike iz 1993. godine, podrum bolnice u istočnom Mostaru, zvuk granata, dvoje ranjene djece i strah koji se mogao rezati nožem.

“Selma je tada imala deset godina i upravo joj je amputirana ruka. Njen mlađi brat Mirza izgubio je dio stopala. Igrali su se ispred kuće kad je eksplodirala granata”, prisjeća se Sally. “Imali smo dovoljno anestezije samo za jedno dijete. Selma je rekla: ‘Neka moj brat dobije, ja ću izdržati.’”

Životnu priču Sally Becker pročitaje OVDJE.

Tog dana, kaže, shvatila je da je pomaganje djeci u ratnim zonama njen životni poziv. Trideset dvije godine kasnije, Sally Becker, poznata kao “Anđeo iz Mostara”, spasila je na hiljade života, od Bosne do Kosova, Iraka, Sirije i Gaze. Ovih dana, njeno nesebično djelovanje prepoznato je i nagrađeno nagradom za životno djelo na Daily Mirror Pride of Britain Awards, koju dodjeljuje britanski list Daily Mirror i P&O Cruises.

Sally, danas 63-godišnjakinja iz Brightona, bila je umjetnica kada je prvi put vidjela vijest o ratu u Bosni. “Prikazivali su ženu u Sarajevu koja s djetetom pokušava pretrčati ulicu. Oko njih tijela. Kamera se približila, a žena je pogledala u objektiv i rekla: ‘Zašto nam niko ne pomaže?’” Taj pogled bio je dovoljan. Sally je spakovala nekoliko stvari i krenula put Balkana.

Roditelji su bili prestravljeni. “Majka je bila zabrinuta, otac mi je rekao da sam luda, da za takve stvari ne postoji osiguranje. Ali mislila sam da ću ostati dvije, najviše tri sedmice.” U Sarajevu je počela dostavljati medicinsku pomoć, ubrzo su je UN-ovi oficiri zamolili da preveze ranjenu djecu iz istočnog dijela Mostara, gdje su hiljade civila bile zarobljene bez hrane i lijekova. Uz dozvolu obiju strana, Sally je starim ambulantnim vozilom prešla liniju fronta i počela evakuirati djecu i njihove porodice. “Nisam bila ni vojnik ni humanitarni radnik, samo neko ko nije mogao okrenuti glavu pred patnjom djece,” kaže.

Nakon povratka u Britaniju, organizovala je konvoj od 57 vozila, ambulanti i kamiona, s milion funti vrijednom medicinskom pomoći. Uz podršku lista Daily Mirror, spasila je 98 ranjene djece i njihove porodice, među njima i Selmu i Mirzu Handžar. “To su bili trenuci koji mijenjaju život,” prisjeća se Sally. “Vidjeti dijete koje se ponovo smije, koje ima šansu da živi, to nema cijenu.”

Dva mjeseca kasnije, došla je u srednju Bosnu i evakuirala 28 ranjene hrvatske djece iz opsjednutog samostana. “Nisam gledala kojoj strani dijete pripada. Sva su djeca jednako vrijedna.”

Rat u Bosni završio je 1995, ali Sally nije stala. Tokom narednih decenija, radila je na Kosovu, u Iraku, Siriji, Afganistanu, Ukrajini i Gazi. U Sjevernoj Albaniji ranjena je u nogu, a 2013. godine, dok se liječila od karcinoma dojke, preživjela je napad ISIL-ovih militanata u Mosulu.

Iz svih tih iskustava izrodila se nova misija, osnivanje britanske humanitarne organizacije Save a Child, posvećene liječenju djece u ratnim zonama. “U jednom trenutku shvatila sam da ne mogu biti svuda, ali mogu pomoći da pomoć stigne svuda”, kaže.

Tako je pokrenula i program mobilne telemedicine, koji povezuje lokalne ljekare u ratnim područjima s mrežom pedijatara širom svijeta. “To znači da ljekar u Gazi ili Kabulu može u roku od sat ili dva dobiti savjet od vrhunskog stručnjaka iz Londona ili Stockholma. To često znači razliku između života i smrti.” Zahvaljujući toj mreži, kaže, hiljade djece u Afganistanu su spašene.

“Svaki put kad pomislim da sam završila, izbije novi rat,” kaže tiho. “Ljudi ne uče. Toliko života, toliko djetinjstava nestane zbog ludila odraslih.” Ipak, o povlačenju ne razmišlja. “Možda ću jednog dana biti prespora da idem u ratne zone, ali će me moja kćer Billie gurati u kolicima ako treba.”

Iako ne pamti sva imena djece koju je spasila, s nekima, poput Selme, ostala je u kontaktu. “Kad sam je vidjela u bijeloj haljini, s osmijehom, pomislila sam: vrijedilo je svega. To su trenuci koji opravdavaju svaki rizik, svaku suzu.”

Sally Becker nije tražila slavu, ni nagrade. “Nisam heroj,” kaže. “Pravi heroji su ta djeca. Njihova hrabrost i sposobnost da se ponovo smiju, to je ono što me pokreće.”

Danas, tri decenije nakon što je prešla mostarsku liniju fronta, “Anđeo iz Mostara” ostaje simbol čiste humanosti u svijetu koji često zaboravlja šta ta riječ znači. “Rekla bih sebi iz 1993: biće noćnih mora, biće užasa ali i čuda. I jednog dana, dok gledaš djevojčicu kojoj si pomogla kako se udaje, znaćeš da se dobro, ipak, isplati.”

IZVOR: Daily Mirror