U periodu koji je prethodio podjeli ostrva, turski Kiprani su bili izloženi nizovima nasilja i progona koji su ostavili duboke ožiljke na zajednici: od pogroma i masakara tokom „Krvavog Božića” 1963. kada je, prema izvještajima, oko 133 turska Kiprana izgubilo život do kontinuiranih napada koji su u godinama prije 1974. prisilili više desetina hiljada ljudi da napuste svoje domove. U tom turbulentnom razdoblju, prema dostupnim podacima, 364 turska i 174 grčka Kiprana su ubijena, a više od 18.000 turskih Kiprana iz stotinu i tri sela moralo je potražiti utočište izvan svojih sela. Ti zločini nad civilima, pljačke i prisilna iseljavanja su raselili zajednice, razorili međunacionalno povjerenje i postavili temelje dugotrajne podjele koja i danas oblikuje sudbinu otoka

Tufan Erhurman, lider Republikanske turske stranke (CTP), uvjerljivo je pobijedio na predsjedničkim izborima u Turskoj Republici Sjeverni Kipar (TRSK) sa 62,76 posto glasova, prema preliminarnim rezultatima objavljenim u nedjelju navečer. Njegov protivnik, dosadašnji predsjednik Ersin Tatar, osvojio je 35,8 posto glasova. Erhurmanova pobjeda označava povratak socijaldemokratske orijentacije u sjevernokiparsku politiku, ali i otvara novo poglavlje u odnosima s Ankarom, na čiju se podršku TRSK i dalje u potpunosti oslanja.

„Vanjska politika će se, naravno, voditi u bliskoj konsultaciji s Turskom, neka u to ne bude sumnje”, poručio je Erhurman u svom prvom obraćanju nakon objave rezultata, naglašavajući kontinuitet u strateškoj saradnji sa zemljom koja jedina priznaje nezavisnost TRSK-a.

Rođen u Lefkosi, Erhurman je pravnik po obrazovanju, doktorirao je na Univerzitetu u Ankari, a tokom akademske karijere predavao je na više turskih univerziteta. Kao bivši član pregovaračkog tima za Komisiju o nepokretnoj imovini 2005. godine i premijer koalicione vlade 2018., poznat je po pragmatičnom pristupu rješavanju kiparskog pitanja. Tečno govori engleski, oženjen je i otac jednog djeteta.

Njegova pobjeda dolazi tačno pola stoljeća nakon vojne intervencije Turske na Kipru 1974. godine, poznate kao „Operacija Atilla”, kojom je Ankara odgovorila na puč grčkih oficira i pokušaj priključenja ostrva Grčkoj (enosis). Tada je turska vojska zauzela 38 posto teritorije i stvorila temelje današnje Turske Republike Sjeverni Kipar, entiteta koji međunarodna zajednica i dalje smatra okupiranom teritorijom.

Korijeni kiparske podjele, međutim, sežu mnogo dublje. Uprkos uspostavi nezavisne Republike Kipar 1960. godine, zajednička država nije preživjela međusobna nepovjerenja i nacionalne projekte koji su je razdirali.

U periodu koji je prethodio podjeli ostrva, turski Kiprani su bili izloženi nizovima nasilja i progona koji su ostavili duboke ožiljke na zajednici: od pogroma i masakara tokom „Krvavog Božića” 1963. kada je, prema izvještajima, oko 133 turska Kiprana izgubilo život do kontinuiranih napada koji su u godinama prije 1974. prisilili više desetina hiljada ljudi da napuste svoje domove. U tom turbulentnom razdoblju, prema dostupnim podacima, 364 turska i 174 grčka Kiprana su ubijena, a više od 18.000 turskih Kiprana iz stotinu i tri sela moralo je potražiti utočište izvan svojih sela. Ti zločini nad civilima, pljačke i prisilna iseljavanja su raselili zajednice, razorili međunacionalno povjerenje i postavili temelje dugotrajne podjele koja i danas oblikuje sudbinu otoka.

Kipar je oduvijek bio više od tačke na karti, bio je zrcalo velikih ideologija i imperijalnih ambicija. Na raskršću Azije, Afrike i Evrope, to malo ostrvo postalo je ključno geopolitičko mjesto na kojem su se sudarali interesi Britanije, Grčke, Turske, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država.

U trenutku kada je 1974. godine kriza eksplodirala, Kipar je bio formalno nezavisna republika, ali s duboko podijeljenim društvom. Grčka većina i turska manjina živjele su u krhkom ustavnom aranžmanu dogovorenom 1960, pod budnim okom Londona i Washingtona. Taj dogovor, koji je trebao osigurati stabilnost, u stvarnosti je bio samo privremeno primirje.

Predsjednik Makarios III, arhiepiskop i političar, pokušavao je održati ravnotežu između zapadnih interesa i nacionalnih težnji Kiprana. No, s druge strane, u Atini je vladao vojni režim odlučan da ostvari san o enosisu, ujedinjenju s Grčkom. Turska, čuvarica manjine, sumnjičavo je promatrala svaki korak Nikozije.

Jugoslavija je pažljivo pratila to područje. Beograd je imao vlastiti pogled na Mediteran, more između svjetova, prostor koji spaja kontinente, ali i stvara granice. Za Tita, Kipar je bio ogledalo šireg problema: kako male države mogu opstati u svijetu koji se dijeli između supersila.

U ponedjeljak, 15. jula 1974. godine, vojne jedinice kiparske Nacionalne garde, pod direktnom komandom oficira povezanih s grčkom huntom, zauzele su zgradu predsjedništva u Nikoziji. Makarios je uspio pobjeći kroz stražnji izlaz i sakriti se u planinama Troodos, dok su pučisti postavili Nikosa Sampsona, poznatog po ratnim zločinima iz vremena borbe protiv Britanaca, za novog „predsjednika“.

Kipar je tog jutra postao nova tačka nestabilnosti na Mediteranu. Grčka hunta u Atini vidjela je u puču priliku da konačno ostvari enosis, dok je Ankara u njemu vidjela izgovor za intervenciju.

U Beograd je vijest stigla brzo. Tito, tada 82-godišnjak, pratio je radio izvještaje i zahtijevao hitan sastanak Predsjedništva SFRJ. Znao je da Kipar nije samo daleko ostrvo, bio je test sposobnosti Jugoslavije da ostane vjerna ideji nesvrstanosti u vremenu kada se svijet ponovo opasno dijelio.

Arhivski dokumenti pokazuju da je Tito već istog dana naredio Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove da uputi demarš ambasadama u Londonu, Washingtonu, Moskvi, Atini i Ankari. Jugoslavija je osudila „svaki oblik strane vojne intervencije i nametanja političke volje suverenim narodima“.

Ministar vanjskih poslova Milojko Minić pripremio je saopćenje u kojem se izražava „duboka zabrinutost zbog ugrožavanja mira u Sredozemlju“. Beograd je pozvao na „trenutni povratak ustavnog poretka i poštivanje suvereniteta Republike Kipar“.

U istom trenutku, Tito je dao nalog ambasadorima u Atini i Ankari da ne zauzimaju strane, ali da „zadrže kontakt s obje vlade i naglase jugoslovensku zabrinutost zbog mogućeg širenja sukoba“.

Jugoslavija je imala razlog za oprez. S jedne strane, Grčka i Turska bile su članice NATO-a, a s druge strane, Beograd je nastojao očuvati veze s nesvrstanim državama koje su podržavale Makariosa. Između tih suprotnih polova, jugoslovenska politika balansirala je na ivici diplomacije i principa.

Pet dana nakon puča, 20. jula 1974. godine, Turska vojska započela je desant na sjeverni Kipar. Operacija „Atilla“ bila je službeno opravdana kao zaštita turske manjine, ali u stvarnosti je značila početak podjele ostrva.

Tito je bio svjestan da bi sukob mogao prerasti u regionalni rat. Grčka je mobilisala vojsku, NATO je bio paralizovan, a Sjedinjene Države zauzete Watergateom. Sovjetski Savez je pozivao na uzdržanost, ali u pozadini je vidio priliku da iskoristi podjelu u zapadnom savezu.

Jugoslavija je, kao i mnogo puta ranije, pokušala ponuditi „glas razuma“. Tito je uputio lične poruke Makariosu, Eceivitu i britanskom premijeru Haroldu Wilsonu, naglašavajući da „svaki nastavak nasilja vodi ka destabilizaciji čitavog Mediterana“.

U intervjuu koji je „Borba“ objavila krajem jula, Minić je rekao: „Jugoslavija ne može ostati nijema kada se vrši nasilje nad nezavisnim narodima. Naš princip je jasan: nikakav interes ne može biti opravdanje za invaziju.“

Iako formalno neutralna, Jugoslavija je bila aktivna u zakulisnim pregovorima. Diplomate u Atini i Ankari pokušavale su održati komunikaciju između dvije zaraćene strane, dok su jugoslovenski predstavnici u UN-u predlagali formiranje posmatračke misije.

Beogradski memorandumi iz tog perioda otkrivaju i unutrašnju dilemu: Tito je znao da otvorena osuda Turske može narušiti odnose s Ankarom, ali i da bi previše blaga reakcija ugrozila njegov autoritet u Pokretu nesvrstanih.

Rješenje je bilo balans. U jugoslovenskoj verziji osude koristile su se formule poput „strane intervencije“ i „vojnih akcija koje podrivaju suverenitet“, bez direktnog imenovanja Turske.

Istovremeno, Beograd je bio zabrinut i zbog mogućeg sovjetskog angažmana. Tito nije želio da Moskva, pod izgovorom pomoći Kipru, proširi svoj uticaj u istočnom Mediteranu.

U jednoj bilješci iz 22. jula zapisao je: „Na Kipru se ponavlja stara igra velikih sila. Naša je dužnost da budemo uz male narode, ali da ne dopustimo da nas uvuku u njihove planove.“ Taj stav definisao je jugoslovenski ton u narednim sedmicama.

U danima koji su uslijedili, Milojko Minić postao je centralna figura jugoslovenske diplomatije. Dok je Tito nadgledao situaciju iz Karađorđeva, Minić je u Beogradu primao ambasadore nesvrstanih zemalja i koordinirao sa UN-om.

Njegove bilješke iz arhiva otkrivaju koliko je Beograd strahovao od šire eskalacije. „Ako Turska zadrži teritoriju, Grčka će reagovati. Ako se uključe Britanci, Sovjeti će ući u igru. To više neće biti kiparska, nego evropska kriza“, zapisao je Minić.

Jugoslavija je pokušala da pokrene vanredni sastanak Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija, ali je inicijativa ubrzo blokirana. Washington nije želio da UN preuzme vođenje mirovnog procesa, a Moskva je čekala svoj trenutak. Beograd je, međutim, uspio da posrednim kanalima utiče na stav Egipta i Indije, koje su u okviru Pokreta nesvrstanih pozvale na momentalni prekid vatre.

Ipak, Tito je shvatio da su sve te inicijative imale simbolički domet. U realnosti, sudbina Kipra zavisila je od dogovora u NATO-u i, prije svega, od toga koliko će Turska biti spremna da popusti.

U augustu 1974, nakon krvavih borbi i hiljada izbjeglica, održani su mirovni pregovori u Ženevi. Jugoslavija nije imala mjesto za stolom, ali je njena misija pri UN-u u Ženevi svakodnevno slala izvještaje. Jedan od njih završavao je rečenicom: „Naša prisutnost podsjeća svijet da male države imaju pravo na dostojanstvo.“ Kiparska kriza je bila i ogledalo stvarne moći Pokreta nesvrstanih. Tito je decenijama gradio ideju „trećeg puta“, svijeta koji ne pripada ni Istoku ni Zapadu, već zajednici suverenih država.

Ali julski događaji 1974. pokazali su granice te vizije. Nesvrstani su se složili u osudi puča i turske intervencije, ali nijedna članica nije imala uticaj da promijeni tok događaja. U razgovorima s egipatskim predsjednikom Anwarom el-Sadatom, Tito je pokušavao osigurati zajednički glas nesvrstanih. „Ako šutimo pred vojnom silom, ko će sutra govoriti u ime malih naroda?“, pitao je Sadata. No, realnost je bila surova: svijet se ponovo vraćao u logiku blokova. Zapad je gledao prema Washingtonu, Istok prema Moskvi, a nesvrstani prema Titu.

August 1974. godine donio je nova iskušenja. Mirovni pregovori u Ženevi, vođeni između Grčke, Turske i Ujedinjenog Kraljevstva kao garantnih sila, nisu donijeli napredak. Turska delegacija, pod vodstvom ministra spoljnih poslova Turan Güneša, odbila je sve prijedloge koji bi ograničili teritorijalne dobitke Ankare.

S druge strane, grčki predstavnici, sada već bez vojne hunte koja je pala pod pritiskom međunarodne izolacije, pokušavali su spasiti ono što se moglo spasiti. Novi grčki premijer Konstantin Karamanlis, koji se vratio iz izgnanstva, nastojao je premostiti jaz između nacionalnog ponosa i realnosti.

Tito je znao da Jugoslavija, iako formalno neutralna, ima moralni kapital. On je kroz nesvrstane stekao ugled državnika koji može govoriti i s Washingtonom i s Moskvom, i s Kaironom i s Delhijem. Zato je, uprkos ograničenim mogućnostima, Beograd nastojao djelovati kao moralna savjest Evrope, podsjetnik da međunarodno pravo ne može biti fleksibilno prema snazi.

U ljeto 1974. Tito je već vodio paralelne razgovore s nizom lidera nesvrstanih zemalja. U pismima upućenim Indiri Gandhi, Houariju Boumedienu, Juliusu Nyerereu i Anwaru el-Sadatu, pozivao je na zajednički front protiv „novih oblika neokolonijalizma i vojne prisile nad malim narodima“.

Njegov koncept bio je jednostavan: ako nesvrstani žele biti treći stub svjetske politike, moraju reagovati kad jedna mala država bude izložena agresiji. Kipar je, u tom smislu, bio test kredibiliteta. Tito je shvatao da je vojna realnost neumoljiva, ali je vjerovao da nesvrstani mogu preoblikovati moralnu mapu svijeta. U tom duhu, na sastanku u Karađorđevu rekao je: „Ne možemo zaustaviti turske tenkove, ali možemo zaustaviti šutnju.“

Njegov govor iz septembra 1974. u Saveznoj skupštini odražavao je tu filozofiju: „Kipar nije samo ostrvo. On je podsjetnik da se ni u doba mira ne može spavati na lovorikama. Male zemlje ne smiju postati teren za tuđe ratove.“ U jugoslovenskim medijima taj govor je opisan kao „najčistiji izraz nesvrstanog realizma“, svijest o vlastitim granicama, ali i o moralnoj obavezi da se govori.

Savezni sekretarijat za inostrane poslove u Beogradu bio je tih dana središte diplomatske groznice. Iz Ankare i Atine pristizali su izvještaji, iz Ženeve depeše, iz Londona analize. Jugoslavenska ambasada u Londonu izvijestila je da je britanski parlament duboko podijeljen, jedni su pozivali na povratak Makariosa, drugi na prihvatanje „realnosti“ nove turske zone.

U Atini je jugoslovenski ambasador izvještavao da se „javnost u Grčkoj osjeća izdanom, ne toliko od Turske koliko od Zapada“. NATO je šutio, a Evropa gledala u stranu. Jugoslavenska diplomatija, iako svjesna ograničenja, pokušavala je održati kontakt sa svim stranama. Minić je uputio niz pisama Ujedinjenim nacijama, insistirajući na „potrebi da međunarodna zajednica garantuje povratak ustavnog poretka“.

Tito je u to vrijeme sve više isticao značaj „moralne moći“, ideje da Jugoslavija ne mora imati vojnu snagu, ali mora imati kredibilitet. U razgovoru s norveškim ministrom vanjskih poslova Knutom Frydenlundom, izjavio je: „Vi imate NATO, mi imamo Pokret. Možda je razlika samo u tome što naš savez ne ubija.“

Kipar je bio idealno ogledalo kontradikcija jugoslovenske spoljne politike. S jedne strane, Beograd je insistirao na pravu malih država na nezavisnost, a s druge strane, morao je održavati ravnotežu s Turskom, važnim partnerom u trgovačkim i sigurnosnim odnosima na Balkanu.

U praksi, ta politika je značila umjerenost, gotovo do bola. Jugoslavija nije priznala Sampsonovu vladu, ali nije ni raskinula odnose s Atinom. Nije podržala tursku intervenciju, ali je izbjegla direktnu konfrontaciju s Ankarom. Ipak, moralni ton Beograda bio je jasan. U zvaničnom saopštenju povodom nastavka borbi u avgustu 1974. rečeno je da „nijedna vojna sila nema pravo da nameće rješenja malim narodima pod izgovorom zaštite reda“.

U partijskim bilješkama iz septembra te godine, Tito je zapisao: „Nije stvar u Kipru. Stvar je u principu. Ako se jednom dozvoli da se sile dogovaraju nad glavama malih država, sutra će doći red i na nas.“ Taj osjećaj ranjivosti bio je ključan za razumijevanje jugoslovenske reakcije. Iako se nalazila na periferiji sukoba, Jugoslavija je u njemu vidjela upozorenje, koliko brzo međunarodni poredak može zaboraviti načela Ujedinjenih nacija kada interesi velikih postanu presudni.

Dok su diplomatske note putovale svijetom, politički pejzaž na Balkanu se mijenjao. U Atini je vojna hunta pala već 23. jula, a general Ioannidis smijenjen. Na vlast se vratio Konstantin Karamanlis, simbol povratka demokratije. Jugoslavija je taj događaj dočekala s olakšanjem. Tito je poslao poruku čestitke Karamanlisu, izražavajući nadu da će „nova grčka vlada pronaći put ka miru i saradnji“. U Beogradu je to shvaćeno kao kraj jedne opasne epohe, trenutak u kojem je Mediteran ponovo prodisao.

Makarios se iz Londona vratio na Kipar u decembru 1974. godine. Jugoslavija je među prvima obnovila diplomatske odnose s njegovom vladom i poslala humanitarnu pomoć izbjeglicama. U „Politici“ je objavljen tekst pod naslovom „Makarios se vraća, ali Kipar više nije isti“. Ta rečenica sažimala je osjećaj epohe: ostrvo je preživjelo, ali je ostalo ranjeno. U pozadini jugoslovenskog idealizma odvijala se geopolitička realnost. Washington i Moskva su u praksi podijelili Mediteran na interesne zone. Henry Kissinger, čija se uloga u kiparskoj krizi kasnije često analizirala, smatrao je da je Turska „važnija za stabilnost NATO-a nego ostrvo veličine jedne američke savezne države“.

Za Tita, to je bilo razočaranje, ali ne i iznenađenje. Godinama je upozoravao da svijet ne smije ostati taoc „ravnoteže straha“. Kipar mu je dao još jedan dokaz da su male zemlje prva kolateralna žrtva svake hladnoratovske kalkulacije. U govoru na sastanku nesvrstanih u Alžiru 1975. rekao je: „Nije opasnost u tome što velike sile vode svoje ratove, nego što nas ubjeđuju da su to naši ratovi.“

To je bila suština jugoslovenskog iskustva s Kiprom, lekcija o granicama idealizma u svijetu realpolitike. Kada se prašina slegla, Kipar je ostao podijeljen. Jugoslavija je nastavila da održava odnose i s Grčkom i s Turskom, svjesna da nijedna od njih neće promijeniti stav. U praksi, Beograd je izbjegavao svaku dalju inicijativu, svjestan da se moralna težina jedne male zemlje teško održava u svijetu interesa.

Gledano iz današnje perspektive, jugoslovenska reakcija na kiparsku krizu 1974. godine bila je spoj idealizma i pragmatizma. Tito je branio principe, ali je znao da ih može braniti samo riječima. Za razliku od drugih nesvrstanih država, Jugoslavija je imala institucionalnu i moralnu težinu, zemlja koja nije pripadala ni Istoku ni Zapadu, ali je poznavala mehanizme oba. To joj je omogućilo da u Ženevi, New Yorku i Kairu bude glas koji se čuo, čak i kada nije mogao promijeniti ishod.

U konačnici, kiparska kriza je bila i ogledalo jugoslovenskog identiteta: vjera u dijalog, u moralni autoritet, u mogućnost da se svijet mijenja sporim, upornim pritiskom riječi. Tito je, u razgovoru s Makariosom 1975. u Beogradu, rekao rečenicu koja je postala gotovo testament: „Mali narodi moraju naučiti govoriti glasno, jer kad zašute, njih više nema.“ U tom duhu, jugoslovenska reakcija na Kipar nije bila ni pobjeda ni poraz, bila je izraz jedne politike koja je vjerovala da i moral može biti oružje. Kada je desetljećima kasnije raspadnuta Jugoslavija gledala svoje vlastite granice u plamenu, sjećanje na Kipar iz 1974. godine djelovalo je gotovo proročki. Jer ono što je Tito tada nazivao „udarom velikih po malima“, svijet je ponovo gledao na Balkanu.

IZVOR: Nikola Marković: Jugoslavija i Kiparska kriza 1974. godine