Kroz stoljeća su se islamski mislioci bavili pitanjima koja su zaokupljala i Platona, Aristotela, pa i kasnije evropske racionaliste – prirodom istine, porijeklom bića i odnosom između razuma i vjere.

El-Kindi, El-Farabi i Ibn Sina smatraju se trojicom najvažnijih filozofa u islamskoj tradiciji, čiji je rad duboko utjecao ne samo na islamski svijet, već i na evropsku misao kasnog srednjeg vijeka. Njihovi pokušaji da razumiju Boga, svijet i ljudski razum u svjetlu logike i metafizike ostavili su trag koji se osjeća i danas.

Iako su veze između islamske i zapadne filozofije brojne, islamska filozofija i dalje ostaje potcijenjena i nedovoljno istražena. Kroz stoljeća su se islamski mislioci bavili pitanjima koja su zaokupljala i Platona, Aristotela, pa i kasnije evropske racionaliste – prirodom istine, porijeklom bića i odnosom između razuma i vjere.

U središtu tog filozofskog nasljeđa stoje tri imena: El-Kindi, El-Farabi i Ibn Sina (Avicena) – mislioci koji su uspjeli spojiti arapski, grčki i perzijski intelektualni svijet u jedinstvenu filozofsku tradiciju.

Ebu Yusuf Ya‘qub ibn Ishaq el-Kindi (800–870) smatra se prvim velikim filozofom islama i utemeljiteljem onoga što se naziva “Kindijev krug” – skupinom učenjaka i prevodilaca, mahom sirijskih kršćana, koji su na arapski prevodili klasična djela grčke filozofije, posebno Aristotelova.

El-Kindi je djelovao na dvoru abasidskog halife al-Mu‘tasima, gdje je čak bio i učitelj halifinog sina. Njegovo glavno djelo, “O prvoj filozofiji”, sadrži četiri cjeline: pohvalu grčkoj mudrosti, raspravu o vječnosti svijeta, dokaze o postojanju Boga i razmišljanje o Božijoj neizrecivosti.

Za El-Kindija, Bog je uzrok i bića i istine – jer sve što postoji ujedno posjeduje i istinitost. Središnji pojam njegove filozofije je jedinstvo (oneness): svako biće i svaka istina proizlaze iz “Prvog Uzroka” koji je apsolutno jedinstvo, bez ikakve složenosti ili višestrukosti.

U tom smislu, El-Kindi vidi Boga kao efikasni uzrok, onaj koji daje razlog postojanju svemu što jest. Ova misao, prožeta Aristotelovim duhom, ali osnažena islamskim teološkim uvidom, snažno je odjeknula u stoljećima koja su uslijedila.

Ebû Nasr el-Farabi (oko 870–950), poznat kao “drugi učitelj” nakon Aristotela, bio je filozof perzijskog ili turskog porijekla. Kao i El-Kindi, i on je djelovao u Bagdadu i sarađivao sa sirijskim kršćanskim učenjacima koji su čuvali grčko naslijeđe.

Njegov rad obilježava uvođenje Aristotelove logike u islamski intelektualni svijet. U djelu “Kratki traktat o razmišljanju na način Starih”, El-Farabi pokazuje kako se logički principi – posebno silogizam – mogu primijeniti ne samo u filozofiji, nego i u teologiji i islamskom pravu.

Za El-Farabija, logika i gramatika imaju sličan odnos prema jeziku i mišljenju: kao što gramatika uređuje izraze, logika uređuje “inteligibilije” – univerzalne pojmove koji čine osnovu razmišljanja.

Time je El-Farabi postavio temelje za filozofsko razumijevanje jezika i mišljenja u islamskoj tradiciji. Njegova nastojanja da pomiri Aristotela i Platona, razum i vjeru, ostavila su dubok trag, posebno u kasnijim raspravama o odnosu filozofije i objave.

Ibn Sina (980–1037), poznat i kao Avicena, rođen je u današnjem Uzbekistanu i smatra se najvećim sistemskim filozofom islama. Njegov rad nadmašuje granice ranijih tradicija, jer on filozofiju usmjerava prema onome što naziva “bićem kao bićem”.

Za razliku od Platona, čija je metafizika utemeljena na svijetu ideja, i Aristotela, koji je polazio od potencijalnosti i aktualnosti, Ibn Sina u središte filozofije postavlja samu stvarnost postojanja. On razlikuje “biće” od “postojanja” i time stvara novi okvir za metafiziku, koji će kasnije utjecati i na srednjovjekovne kršćanske mislioce poput Tome Akvinskog.

Za Ibn Sinu, filozofija nije samo skup odgovora, nego proces suočavanja s problemima i traganja za istinom, čak i kad odgovori nisu mogući. Njegov pristup postavlja temelje za kasnije razumijevanje filozofije kao stalnog dijaloga između razuma i nepoznatog.

Zajedno, El-Kindi, El-Farabi i Ibn Sina oblikovali su filozofiju koja je spojila razum, vjeru i znanost. Njihova djela nisu bila izolovana od religije, nego su predstavljala pokušaj da se racionalno objasni otkrivena istina.

U vrijeme kada su Evropa i islamski svijet dijelili isto filozofsko nasljeđe, njihovi su radovi premošćivali civilizacijske granice. Danas, kada se filozofija islama često svodi na teološke rasprave, podsjećanje na ove mislioce znači podsjećanje na jedno zlatno doba intelektualne hrabrosti i univerzalnog razuma.