Samarkand je kroz historiju bio poznat pod raznim imenima. Spominjan kao “Marakanda” u antičkim izvorima, grad je dobio poseban značaj tokom osvajanja Aleksandra Velikog. Legenda kaže da je Aleksandar bio toliko impresioniran veličanstvenim građevinama i strateškim položajem grada da ga je nazvao “Rim Istoka”.

“Samarkand je najljepše lice svijeta okrenuto prema suncu” – Amin Maalouf.

Vijekovima, ovaj grad, raskrsnica civilizacija, osvaja posjetioce svojom veličanstvenom arhitekturom, visokim tirkiznim kupolama i naslijeđem Timuridskog carstva. Kao centar nauke, umjetnosti i astronomije, Samarkand je uticao na tok islamske civilizacije.

Samarkand je kroz historiju bio poznat pod raznim imenima. Spominjan kao “Marakanda” u antičkim izvorima, grad je dobio poseban značaj tokom osvajanja Aleksandra Velikog. Legenda kaže da je Aleksandar bio toliko impresioniran veličanstvenim građevinama i strateškim položajem grada da ga je nazvao “Rim Istoka”.

Ova analogija pokazuje centralnu ulogu Samarkanda kao grada u očima svijeta. Sa svojom vojnom moći, ključnom ulogom na trgovačkim putevima i kulturnim bogatstvom, Samarkand je vijekovima služio kao most koji povezuje Istok i Zapad.

Historiju Samarkanda obilježio je značajan arhitektonski princip: zgrade su građene na visini koja ne bi zaklanjala nebo niti ometala let ptica. Ovaj pristup, pored estetske privlačnosti grada, odražavao je i način života u skladu s prirodom.

Tragovi pravde postojali su i u društvenom životu. Na primjer, diplomata, sluga, pa čak i mačka smatrani su jednakima. Kada bi bogata osoba sagradila veličanstvenu kuću za sebe u gradu, morala je uzeti u obzir ne samo vlastitu udobnost već i svoju okolinu; bila bi njihova odgovornost da renoviraju trotoare u susjedstvu. Ovo razumijevanje ostavilo je naslijeđe općeg dobra i pravde, ne samo u kamenju Samarkanda već i u njegovom društvenom tkivu.

Djeca u osnovnoj školi učila su lekcije o prirodi. Priroda se smatrala “majkom prirodom” i tretirala se s poštovanjem. Ovo poštovanje prema drveću, vodi i zemlji prožimalo je životnu filozofiju stanovnika Samarkanda. Zaštita prirode, njeno prenošenje budućim generacijama i nenanošenje štete bili su sastavni dijelovi društvenog poretka.

Jedno od mjesta koje se mora posjetiti u gradu su tradicionalne radionice papira. Ovdje je proizvodni proces ostao praktično nepromijenjen stoljećima. Vlakna izvučena iz grana duda prvo se kuhaju u kotlovima, a zatim se tuku maljevima koje pokreće vodenica. Pulpa, filtrirana kroz fina sita, presuje se pod teškim kamenjem, zatim polira i pretvara u papir.

Porijeklo ove tehnike datira iz Bitke kod Talasa u osmom stoljeću. Legenda kaže da su kineski zarobljenici zarobljeni nakon rata donijeli papir u Centralnu Aziju. Samarkandski papir je stekao slavu zbog svoje teksture ugodne za oko i izdržljive otpornosti na truljenje. Stoljećima su na ovom papiru pisana naučna i književna djela.

Srce Samarkanda je nesumnjivo Trg Registan. Okružen s tri veličanstvene medrese, ovaj trg je stoljećima služio kao centar znanja i umjetnosti u islamskom svijetu. Plave pločice umetnute na kupolama, koje se uzdižu do neba, podsjećaju na poglede učenjaka iz prošlosti usmjerene prema horizontu. Ulug Beg, Timurov unuk, naručio je izgradnju tri medrese u Registanu dok je još bio u dvadesetim godinama. Ovo je bio centar učenja poznat kao “Oxford” svog vremena. Kao odgovor na politički oblikovano naslijeđe svog djeda, Timura, Ulug Beg se okrenuo nebu; golim okom je otkrio brojne zvijezde, a zapadni astronomi su stoljećima upoređivali svoj rad s njegovim zapažanjima.

Ove medrese, koje su pružale obrazovne usluge šest stoljeća, pretvorene su u bazare 1924. godine, ali su obnovljene tokom sovjetske ere zbog svoje turističke vrijednosti. Danas, građevina, koja blista svojim zlatnim ornamentima u dijelu džamije, također sadrži grobnicu Ja'fara al-Siddiqa. Trg Registan, sa svojim sjajem, ostaje simbol Samarkanda i snažan simbol kontinuiteta znanja.

Timurov grad

Samarkand je bio glavni grad velikog vladara Timura i njegovo naslijeđe se i danas osjeća u svakom kutku grada. Mauzolej Gur-i Emir je posljednje počivalište Timura i njegove porodice. Tirkizne pločice njegove kupole i izuzetni ukrasi njegove unutrašnjosti odražavaju veličanstvenost dinastije, dok nas tišina mauzoleja podsjeća da se vrijeme ne klanja nijednoj sili.

Jedna od građevina koja odražava Timurovu veličanstvenost je džamija Bibi Khanum. Legenda kaže da je Timur naručio ovaj veličanstveni hram za svoju suprugu Bibi Khanum po povratku iz svoje indijske kampanje. Smatra se jednom od najvećih džamija tog perioda sa svojom masivnom veličinom i ukrasima od pločica, građevina je spomenik koji u arhitektonskom smislu utjelovljuje Timurovu moć.

Još jedna važna građevina je kompleks Shah-i Zinde. Što znači “Živi kralj”, ovaj kompleks je jedan od najimpresivnijih mauzolejskih kompleksa u Centralnoj Aziji. Legenda kaže da je ovdje sahranjen Qusam ibn Abbas, dajdža poslanika Muhameda. Tokom vijekova, vladari, učenjaci i državnici su ovdje dodavali grobnice, pretvarajući kompleks u duhovni centar. Danas, dok šetate njegovim uskim ulicama, nađete se u molitvenom hodniku.

Za razliku od svog djeda, Timurov unuk, Ulugh-beg, više je pamćen po svom znanju nego po svom maču. Stupajući na prijestolje u mladosti, Ulug Beg je transformirao Samarkand u centar nauke izvan svake kontrole. Ulug Begova opservatorija, koju je on naručio, postala je ne samo najnaprednija u Centralnoj Aziji u 15. stoljeću, već i pionirska opservatorija u svijetu.

Posmatrajući nebo golim okom, Ulug Beg je zabilježio stotine zvijezda. Katalog koji je sastavio, “Zic-i Ulug Beg”, služio je kao referentni izvor za zapadne naučnike stoljećima. Brojni astronomi, od Kopernika do Keplera, upoređivali su njegove proračune s njegovim zapažanjima.

Danas se ruševine opservatorije još uvijek mogu vidjeti u Samarkandu. Svaki kamen nosi pečat vladara posvećenog otkrivanju tajni nebesa.

Hrana grada je jednako smjela kao i njegova arhitektura. Posjetioci moraju probati lokalnu manti supu. Mesni nadjev umotan u tanko razvaljano tijesto i kuhan u vrućoj juhi, zasitan je i tradicionalan. Za one koji vole slatko, uzbekistanska baklava se ističe svojim slojevitim tijestom i nadjevom od meda i lješnjaka. A šašlik (šiš kebab), glavna jela centralnoazijske kuhinje, nalazi se na svakom koraku gradskih ulica, s mesom kuhanim na žaru. Aroma vrućih štandova sa šašlikom privlači posjetioce.

Gradski bazari nude živopisan niz sušenih orašastih plodova i štandova sa čajem, uključujući cijele sušene jagode, makadamije, zelene čajeve s okusom sušenog voća i mirisno crno grožđe.

Duh Samarkanda

Nakon autentične tišine Hive i duhovne dubine Buhare, Samarkand nas dočekuje očaravajućom veličanstvenošću. Ovaj grad je poput “kupole civilizacije”, gdje se susreću nauka i umjetnost, duhovnost i moć.

Geografija Uzbekistana je stoljećima poticala razvoj turkijskog jezika, kulture i folklora. Dom najznačajnijih obrazovnih centara Turkestana, ove zemlje, sa gradovima koji se protežu od Samarkanda do Buhare, ključne su ne samo za turkijsku kulturu već i za islamsku civilizaciju i zajedničku historiju Centralne Azije. Uzbeci su duboko doprinijeli turkijskoj kulturi stvarajući hiljade djela do danas.

Uzbekistan, koji je dugi niz godina bio pod ruskim i sovjetskim uticajem u svojoj modernoj historiji, suočio se s politikama usmjerenim na transformaciju svog identiteta. Međutim, narod je sačuvao suštinu turkijske kulture. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Uzbeci su se okrenuli svojim korijenima, ne želeći da povrate ono što su izgubili, već da ponovo ožive svoj unutrašnji identitet. Uprkos ekonomskim teškoćama, oni popravljaju svoje historijske medrese, mauzoleje i džamije, grade nove i oživljavaju vjerski život koji je bio potiskivan toliko godina.

Danas, sa populacijom većom od 34 miliona i gradovima poput Taškenta, Samarkanda, Buhare, Fergane i Andijana, Uzbekistan i dalje predstavlja srce Centralne Azije, ne samo zbog bogatih energetskih resursa i strateškog geografskog položaja, već i zbog svoje historijske i kulturne dubine. Ova zemlja, koja napreduje prema budućnosti, a istovremeno čuva naslijeđe prošlosti, nalazi se u središtu i turskog svijeta i regionalne geopolitike.

Samarkand više nije samo sjećanje na Put svile; to je živa stranica historije u srcu Centralne Azije, još uvijek živa znanjem, ljepotom i duhom. I konačno, podsjeća nas: Ovdje historija nije prošla, već sadašnja.

Izvor: Daily Sabah