Njeno ime možda nije poznato široj javnosti, ali rezultati njenog rada jesu. Svetlana Mojsov, rođena u Makedoniji, danas američka državljanka i naučnica, stoji iza jednog od najznačajnijih otkrića u medicini kraja 20. i početka 21. stoljeća: istraživanja koja su dovela do razvoja lijekova kao što su Ozempic, Wegovy ili Mounjaro. Ovi preparati, danas poznati kao „čudotvorni” lijekovi protiv gojaznosti i dijabetesa tipa 2, promijenili su živote miliona ljudi širom svijeta

Svetlana Mojsov i danas s ponosom ističe svoje makedonsko porijeklo, iako je veći dio života provela u Sjedinjenim Američkim Državama. Rođena je i odrasla u Skoplju, gdje je, kako sama kaže, još kao djevojčica zavoljela prirodne nauke zahvaljujući učiteljima koji su prepoznavali njen dar za hemiju.

Nakon završetka osnovnih studija u tadašnjoj Jugoslaviji, otišla je na postdiplomske studije u SAD – put koji je obilježio mnoge talentovane naučnike s Balkana. Iako je američka državljanka već decenijama, Mojsov održava kontakte s makedonskim univerzitetima i studentima, često ističući da su „male zemlje poput Makedonije prepune talenata koji, ako dobiju priliku, mogu promijeniti svijet“.

U brojnim intervjuima naglašava da njeno porijeklo nije samo dio identiteta, nego i podsjetnik da nauka ne poznaje granice, te da je “njena priča dokaz da i iz male zemlje može poteći veliki svjetski doprinos nauci”.

Karijera Svetlane Mojsov počela je na Univerzitetu Rockefeller u New Yorku, gdje se prvi put zainteresovala za glukagon, hormon koji podiže nivo šećera u krvi. Kasnije je u Općoj bolnici u Massachusettsu sintetizirala hormon sličan glukagonu – GLP-1 peptid – i prepoznala njegov potencijal za liječenje dijabetesa tipa 2 i regulaciju apetita. Devedesetih godina prošlog stoljeća niko nije mogao predvidjeti da će to otkriće postati osnova globalne farmaceutske revolucije.

Mojsov ističe da je prvobitni cilj njenog rada bio razvoj novih lijekova za dijabetes, a tek su klinička ispitivanja pokazala njihov nevjerovatan učinak na mršavljenje. „Znali smo da će to biti nova terapija za dijabetes tipa 2, ali ne i za gojaznost. To se otkrilo slučajno, tokom ispitivanja,” kaže.

Kao i mnoge naučnice prije nje, Svetlana Mojsov morala je da se bori za svoje mjesto u historiji nauke. Dok su njeni muški kolege odmah zaštitili patente, nju su, kako tvrdi, izostavili. „Znala sam da to nije u redu i zato sam potražila pravnu pomoć. Deset godina sam se borila, ali ne toliko zbog novca, nego zbog priznanja,” objašnjava. Njena priča ilustrira širi problem rodne diskriminacije u nauci: doprinos žena često ostaje u sjeni.

Ozempic je danas poznat kao gotovo „čudotvorni” lijek, ne samo za dijabetes i gojaznost. Naučnici istražuju njegov potencijal i kod Alzheimerove bolesti, kardiovaskularnih oboljenja, pa čak i zavisnosti. Mojsov upozorava da GLP-1 agonisti imaju kompleksan mehanizam djelovanja: vezuju se za receptore u neuronima mozga i utiču na centre nagrade, apetita i impulsa. „Prvi put imamo lijek koji može liječiti više bolesti istovremeno i to je najveća prednost,” naglašava.

Istovremeno upozorava da se ne smije banalizirati njihova upotreba: „Ako neko može izgubiti 15 kilograma zdravim navikama, neka to učini bez lijekova. Ovo nisu vitamini, nego lijekovi koji mijenjaju hormonalnu ravnotežu u tijelu.”

Fenomen Ozempica i sličnih lijekova postao je globalni društveni fenomen. Mnogi zdravi ljudi posežu za njima iz čiste estetske želje da smršaju, što Mojsov smatra rizičnim. „Siguran je samo kada se koristi pod ljekarskim nadzorom i uz redovne analize”, upozorava.

Osim toga, veliki izazov je kako zadržati izgubljenu težinu. „Ako prestanete uzimati lijek, kilogrami se vraćaju. Moramo pronaći način da spriječimo taj efekt ‘jo-jo’”, kaže. Drugi problem je gubitak mišićne mase, posebno kod starijih osoba, pa naglašava potrebu za fizičkom aktivnošću i unosom proteina tokom terapije.

Nakon Ozempica i Mounjara, farmaceutska industrija utrkuje se da razvije pilule umjesto injekcija, s još većim efektima mršavljenja i manjim nuspojavama. „Optimistična sam. Doći će bolji lijekovi. Nauka napreduje, ali treba nam vrijeme”, poručuje Mojsov.

Njen rad pokazuje kako fundamentalna naučna istraživanja mogu otvoriti vrata revolucionarnim terapijama, ali i kako sistem nagrađivanja često zaobilazi žene koje stoje iza tih otkrića. Danas, iako nepoznata prolaznicima na ulici, Mojsov dobija naučne nagrade i priznanja. „Novinari su ti koji su moju priču izvukli na svjetlo dana,” kaže zahvalno. „Bez vas, nauka bi me zaboravila.”

IZVOR: ABC