Izrael je, svojom vojnom strategijom i napadima izvan granica, dramatično promijenio ravnotežu moći u regionu. Umjesto da ojača svoje saveze, potaknuo je niz novih vojnih i političkih pregrupisavanja, od pakistanskog nuklearnog štita Saudijskoj Arabiji, preko turske “čelične kupole”, do egipatskih planova za “arapsku NATO alijansu”

Na pragu druge godišnjice sedmog oktobra, sukob koji se proširio na šest zemalja pokazuje da na Bliskom istoku više niko nije izvan domašaja mogućih izraelskih vojnih akcija. Od jeseni 2023. godine Izrael je prešao sve “crvene linije” koje su postavili njegovi susjedi, mnogi od njih tradicionalni saveznici ili partneri s kojima Tel Aviv ima stabilne diplomatske odnose. Uprkos pokušajima Egipta i Katara da posreduju u miru, izraelski premijer Benjamin Netanjahu nastavio je s ofanzivama: prijetio je prisilnim iseljavanjem stanovništva Gaze, najavio aneksiju novih naselja i izveo vojne napade u šest država regiona.

Posebno je šokirao septembarski izraelski napad u Dohi, u kojem je poginulo šest osoba, pet pripadnika Hamasa i jedan katarski sigurnosni zvaničnik, što je dokazalo da nijedna država Bliskog istoka više nije zaštićena od mogućih izraelskih udara.

Taj događaj označio je prekretnicu u regionalnoj sigurnosnoj arhitekturi. Vlade su uvidjele da američki “kišobran zaštite” ima ograničenja i da se ne mogu više oslanjati isključivo na Vašington. Iako su regionalne sile pozdravile primirje koje je Donald Trump posredovao između Izraela i Hamasa, ratno iskustvo protekle dvije godine pokazalo im je da moraju graditi vlastite odbrambene mehanizme i pripremiti se za mogućnost novih sukoba.

Jedna od najvažnijih novosti je potpisivanje pakta o odbrani između Saudijske Arabije i Pakistana. Prema dogovoru, Islamabad će “staviti na raspolaganje” svoje nuklearne kapacitete u slučaju da Rijad bude izložen agresiji. “Svaki napad na Saudijsku Arabiju smatrat će se napadom i na Pakistan”, poručeno je u zajedničkom saopćenju vlada dviju zemalja.

Ovaj savez ima i simbolično i strateško značenje. Saudijska Arabija je još tokom 1980-ih finansijski pomagala razvoj pakistanskog nuklearnog programa, ali nikada ranije nije formalno obuhvaćena njegovom zaštitom. Pakt je potpisan javno, samo nekoliko dana nakon izraelskog napada u Dohi i jasno je upućen Izraelu i Sjedinjenim Državama kao poruka da Rijad više ne računa samo na američke garancije.

Ironično, do izbijanja rata u Gazi, Saudijska Arabija je bila na pragu potpisivanja sporazuma o normalizaciji odnosa s Izraelom pod pokroviteljstvom Washingtona. Taj bi dogovor uključivao razvoj civilnog nuklearnog programa u Saudijskoj Arabiji. Danas je taj plan dalje nego ikad. Rijad je postavio jasan uslov: bez priznanja nezavisne palestinske države nema normalizacije. Dok Washington pokušava očuvati saradnju kroz ekonomske sporazume, saudijsko-pakistanski pakt predstavlja novu osovinu moći koja redefinira sigurnosni pejzaž Bliskog istoka.

Turska je u međuvremenu započela snažnu modernizaciju vlastitog odbrambenog sistema. Vlada u Ankari ulaže milijarde dolara u razvoj balističkih i krstarećih projektila, s ambicijom da stvori tursku verziju izraelske “Gvozdene kupole”, sistem koji bi zaštitio nebo nad 81 turskom provincijom. Ministarstvo unutrašnjih poslova najavilo je i izgradnju mreže skloništa i podzemnih komandnih centara, a paralelno se obnavljaju diplomatski i vojni odnosi s državama regiona.

Poseban značaj ima obnova tursko-egipatskih odnosa. Ove sedmice Ankara i Kairo izvode zajedničke pomorske vježbe, prve nakon trinaest godina prekida saradnje zbog podrške Turske Muslimanskoj braći, organizaciji koju Egipat smatra terorističkom. Napad u Dohi, u kojem su poginuli i pripadnici Hamasa, stavio je Tursku u pripravnost, s obzirom da od 2011. godine u zemlji boravi dio političkog rukovodstva te palestinske organizacije.

Ipak, analitičari smatraju da Turska neće biti meta izraelskog napada, zahvaljujući članstvu u NATO-u. “Izrael neće izvoditi atentate u Turskoj, riječ je o vojnoj sili i članici NATO-a, što bi mu zadalo ozbiljnu glavobolju”, rekao je bivši izraelski savjetnik za nacionalnu sigurnost Eran Lerman.

Turske vlasti pomno prate i najnovije korake Kipra, koji je upravo potpisao ugovor o kupovini izraelskih sistema protivzračne odbrane. Ankara to smatra prijetnjom koja bi mogla destabilizirati “krhku ravnotežu” na ostrvu podijeljenom još od 1974. godine.

Na nedavnoj konferenciji u Dohi, egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi prvi put je otvoreno nazvao Izrael “neprijateljem”. Njegov cilj je bio jasan, pokušaj oživljavanja starog ideala zajedničkog arapskog odbrambenog saveza po uzoru na NATO. Plan podrazumijeva da se napad na jednu članicu smatra napadom na sve.

Ideja nije nova: sličan dogovor potpisan je još 1950. godine, ali nikada nije zaživio. Egipat je prije desetak godina pokušao obnoviti inicijativu u borbi protiv Islamske države, ali je projekat zamro. Danas, međutim, rastuća nesigurnost i izraelske vojne operacije ponovo su oživjele interes.

Prema diplomatskim izvorima, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati su se usprotivili egipatskom prijedlogu, dijelom zbog neslaganja oko liderstva. Saudijska Arabija je željela preuzeti komandu, dok Kairo smatra da, kao najiskusnija arapska vojska, Egipat treba biti predvodnik. “Ako arapske države prevaziđu razlike, mogli bismo imati djelotvoran sistem kolektivne sigurnosti”, izjavio je bivši egipatski diplomata Rakha Ahmed Hassan.

Bez prevelike buke, Dubai postepeno hladi odnose s Tel Avivom. Znak pogoršanja odnosa bilo je odbijanje izraelskim vojnim kompanijama da učestvuju na prestižnom Dubai Air Showu u novembru, događaju koji je ranije bio simbol ekonomskog približavanja. Vlasti Emirata upozorile su i da bi mogle sniziti diplomatske odnose ako Izrael aneksira dijelove okupirane Zapadne obale.

U posljednjem prijedlogu primirja koji je predstavio Trump, naglašeno je da do aneksije “neće doći”, upravo da bi se smirili arapski partneri. Ipak, javno mnijenje u Emiratima naglo se okrenulo protiv Abrahamovih sporazuma, dogovora iz 2020. kojim su UAE normalizirali odnose s Izraelom.

Uticajni emiratski biznismen i osnivač think tanka Khalaf Ahmad al-Habtoor podsjetio je da “Arapi imaju ekonomske instrumente koji mogu izvršiti pritisak na Izrael bez prolijevanja krvi”. Njegov centar objavio je studiju koja razmatra mogućnost koordinirane blokade izraelskog zračnog prostora od strane arapskih država, što bi, prema procjenama, moglo smanjiti izraelski BDP za gotovo šest posto i izazvati recesiju koja bi ograničila Tel Avivovu vojnu ofanzivu.

Novo istraživanje Washington Institutea pokazuje drastičan pad podrške Abrahamovim sporazumima među stanovništvom arapskih zemalja. U Bahreinu je 2020. godine sporazum podržavalo 45% ispitanika, danas tek 20%. U Emiratima više od 60% građana izražava negativan stav prema dogovoru s Izraelom. U Maroku, podrška je u pet godina pala za polovinu.

Masovne demonstracije protiv izraelskih napada u Gazi svjedoče o promjeni javnog raspoloženja. Dok su vlade često suzdržane zbog sigurnosnih ili ekonomskih interesa, građani izražavaju snažno nezadovoljstvo saradnjom s Tel Avivom.

Ipak, paradoks Bliskog istoka ostaje: uprkos rastućem gnjevu, pojedine arapske države, uključujući Saudijsku Arabiju, Jordan i Egipat, nastavljaju vojno sarađivati s Izraelom, štiteći njegov zračni prostor od projektila koje ispaljuje tzv. Osa otpora, koalicija proiranskih milicija iz Libana, Jemena i Gaze. Time potvrđuju da je Izrael, ma koliko izolovan u javnosti, i dalje duboko integriran u sigurnosne strukture regiona.

IZVOR: El Mundo