Godina 2025. upisuje se u historiju Evrope kao trenutak kada dvije susjedne, a različitim državnim granicama razdvojene zajednice, slovenska Nova Gorica i italijanska Gorizia, zajedno postaju Evropske prijestolnice kulture. Ovo jedinstveno priznanje, koje dijele i s njemačkim Chemnitzom, pretvara ovu pograničnu regiju u epicentar kulturnih i turističkih dešavanja

U dolini rijeke Soče, podno Julijskih Alpa, svitanje istim sunčevim zrakama obasjava i slovensku Novu Goricu i italijansku Goriciu. Prvi put u historiji projekta Evropske prijestolnice kulture, titulu dijele dva grada iz dvije države. Upravo to čini 2025. posebnom godinom, simboličnom potvrdom da granice, nekada iscrtane ratovima i politikom, mogu postati tačke povezivanja.

Otvaranje ove velike manifestacije nije slučajno održano osmog februara, na dan smrti najvećeg slovenskog pjesnika Francea Prešerna. Autor stihova “Živjeli svi narodi, koji čekaju dan, da svuda gdje sunce sja, zavlada mir i bratstvo”, bio bi ponosan na trenutak kada njegov narod, kroz jedan od svojih gradova, zajedno s italijanskim susjedima, dobija priznanje koje prevazilazi političke podjele.

Pod sloganom “Go! Borderless”, na Trgu Transalpina, mjestu koje je decenijama bilo simbol razdvajanja, održana je svečana ceremonija. Slovenski premijer Robert Golob naglasio je da dvije zajednice sada čine “jednu prijestolnicu kulture, ujedinjenu istom idejom Evrope, mirom, slobodom, prijateljstvom i jednakošću.”

Kapitalni kulturni status pretvorio je čitavu regiju u veliki festival koji traje dvanaest mjeseci. Na programu su moda, izložbe, koncerti, pozorišne predstave, filmske projekcije, gastronomski događaji, debate o ekologiji i održivom razvoju, pa čak i sportski performansi.

Zatvaranje manifestacije planirano jeizmeđu prvog i petog decembra, istovremeno s paljenjem novogodišnje rasvjete u oba grada, biće održana završna ceremonija koja simbolično spaja dvije zajednice u jedno slavlje.

Nova Gorica, često nazvana “gradom ruža”, nikla je nakon Drugog svjetskog rata, kada je novopovučena granica između Italije i tadašnje Jugoslavije ostavila staru Goriziu u Italiji. Pedesetih godina prvi stanovnici, mahom iz ruralnih krajeva, doselili su u novoizgrađene kvartove, a grad je rastao kao laboratorij urbanističkih i društvenih eksperimenata.

Već 1966. godine Nova Gorica je dobila prvu pješačku zonu u Jugoslaviji, inspirisanu modelom iz Rotterdama. Danas, u okviru EPK 2025, razvija se novi kulturno-tehnološki distrikt pored Trga Evrope.

Na istom trgu nalazi se i najstarija historijska građevina grada, željeznička stanica iz 1906. godine, nekada sastavni dio austrougarske linije Beč–Trst. Nakon 1947. i uspostave granice, stanica je pripala Sloveniji, dok je prostor ispred nje presijecala žica koja je podsjećala na Berlinski zid. Danas turisti prelaze taj prostor bez zaustavljanja, dok je linija mozaika na pločniku jedini podsjetnik na nekadašnji režim.

Na italijanskoj strani granice, drevni zamak Gorizia dominira gradom. Podignut u XI stoljeću, sačuvao je svoje kule i bedeme koji svjedoče o hiljadugodišnjoj historiji regije. Sa njegovih zidina pruža se pogled na obje zajednice, koje su nekada bile razdvojene bodljikavom žicom, a danas dijele kulturnu budućnost.

Gorizia je pravi kontrast svojoj “mladoj” susjedi. Dok Nova Gorica odiše socijalističkim urbanizmom 20. stoljeća, italijanski dio čuva šarm uskih ulica, trgova i kafića u hladu srednjovjekovnih zidina. Upravo to dvoje zajedno čini ovu regiju jedinstvenom.

Na uzvišenju iznad Nove Gorice smješten je manastir Kostanjevica, barokna građevina u kojoj počivaju posljednji pripadnici francuske kraljevske dinastije Bourbon. Među njima je i kralj Karlo X, jedini francuski monarh sahranjen izvan domovine. U manastiru se nalazi i botanički vrt s više od 50 vrsta ruža, među kojima i rijetka bourbon ruža. Samo pet minuta šetnje od manastira vodi u italijansku Goriziu, još jedan simbol kako granice nestaju u svakodnevici stanovnika.

Teško je govoriti o ovom kraju, a ne spomenuti rijeku Soču, koju je pjesnik Simon Gregorčič nazvao “sjajnom, bistrom kćeri visina”. Njene tirkizne vode čine je jednom od najljepših rijeka Evrope.

Na njenom toku ponosno stoji Solkanski most, izgrađen 1906. godine. Sa svojim kamenim lukom dužine 85 metara, i danas je najveći željeznički most od kamena na svijetu. Most je dio jedne od najpitoresknijih voznih ruta koje povezuju Bohinj i dolinu Soče. Soča privlači ljubitelje prirode i adrenalina: od mirnih šetnji i ribolova, do raftinga, kajaka i bungee skokova.

Na brežuljcima Brda prostiru se vinogradi koje mnogi nazivaju “slovenskom Toskanom”. Klima, oblikovana blizinom mora, pogoduje vinovoj lozi i voćarstvu. Regija Primorska danas spada među najvažnije vinogradarske oblasti Slovenije. Najpoznatije sorte grožđa su rebula, merlot i sauvignon, a lokalna kuhinja nudi delicije poput domaćih sireva, maslinovog ulja i kolača briška gibanica.

Nova Gorica i Gorizia nisu samo domaćini kulturnih događaja; one su živi laboratorij evropskog identiteta. Historija ovog prostora podsjeća na podjele, ali i na snagu prevazilaženja granica. Projekat Evropske prijestolnice kulture 2025. pokazuje da je Evropa ideja, a ne samo prostor, kako je istakao francuski filozof Bernard-Henri Lévy.

Ovo je druga prilika da jedna slovenska zajednica nosi titulu EPK (Maribor je bio domaćin 2012.), ali prva da se priznanje dijeli sa susjedima preko granice. Time Nova Gorica i Gorizia ulaze u historiju kao pioniri jednog novog evropskog koncepta, prijestolnice bez granica.

IZVOR: El Pais