Mladi junak iz Bijeljine boravio je u dvorcima, upoznavao careve i feldmaršale, pa čak i kralja Ferdinanda Bugarskog. Na pitanje: „Jesi li ti Turčin?“, odgovorio je riječima: „Ne, Visosti, ja sam Bošnjak.“
U burnim vremenima raspada carstava i krvavih rovova Prvog svjetskog rata, iz jednog bosanskog grada ponikla je priča koja i danas zvuči nevjerovatno – o dječaku koji je postao najmlađi oficir čitave austrougarske vojske. Zvao se Elez Dervišević, rođen 1902. u Bijeljini, i sa svega četrnaest godina nosio je čin korporala, rame uz rame s vojnicima koji su mu mogli biti očevi.
Elez je poticao iz ugledne bijeljinske porodice. Otac Sulejman-aga bio je imućan trgovac, a majka Munevera odgajala je njega, braću Mehmedaliju i Osmana te sestru Safiju. Rat ga je, kao i mnoge njegove vršnjake, prekinuo u školovanju. Nakon atentata u Sarajevu i mobilizacije, njegov stariji brat Mehmedalija pridružio se jedinicama Šuckora, formiranim radi zaštite granice od upada srpske vojske.
Dok su austrougarske trupe pripremale pontonske mostove za prelazak Save, dvanaestogodišnji Elez bio je zadužen da maskira opremu. Na obali rijeke, gledao je kako njegov brat gine, ali i kako se odvija historija kojoj se nije mogao oduprijeti. Tada je odlučio ostati među vojnicima.
Sposobnosti i snalažljivost mladog Bošnjaka ubrzo su prepoznate. Pošto je poznavao teren, često je služio kao vodič i kurir. Sa Prvim bataljonom 91. regimente prešao je u Italiju, gdje su se vodile krvave bitke na Soči, Mrzlom vrhu i Krnu.
Iako mu je komandant zabranjivao da učestvuje u borbi, Elez se nalazio na prvim linijama – prikupljao je podatke od ranjenika pod artiljerijskom vatrom, pomagao bolničarima i prenosio poruke. U jednoj od noćnih osmatračnica, zajedno s desetarom Safranekom, zarobio je trojicu Talijana, zbog čega je unaprijeđen u korporala. Imao je samo 14 godina.
Njegova hrabrost nije stala na tome. Dobrovoljno se javio da kao jahač prenese poruku kroz neprijateljsku vatru – zadatak od kojeg su mnogi stradali. Uspio je i za to dobio priznanje samog nadvojvode Eugena.
Kasnije je teško ranjen na Mrzlom vrhu, pogođen šrapnelom u vilicu. Spašen je i prebačen u bečku bolnicu, gdje je postao štićenik nadvojvotkinje Isabelle von Croÿ. Ona ga je uzela pod zaštitu, omogućila mu školovanje i vodila brigu i o njegovom vjerskom odgoju. Elez je za ratne zasluge odlikovan brojnim medaljama, uključujući Srebrenu medalju za hrabrost 2. klase i Karlov križ.
Mladi junak iz Bijeljine boravio je u dvorcima, upoznavao careve i feldmaršale, pa čak i kralja Ferdinanda Bugarskog. Na pitanje: „Jesi li ti Turčin?“, odgovorio je riječima: „Ne, Visosti, ja sam Bošnjak.“
Nakon sloma Monarhije, Elez se vratio u rodni kraj. Njegovo obrazovanje u kadetskoj školi više nije važilo, a porodica je zapala u skromnije okolnosti. Zahvaljujući Ademagi Mešiću zaposlio se u Muslimanskoj trgovačkoj banci, a kasnije radio u gradskoj službi.
Život ga je ponovo odveo u inostranstvo – nakon Drugog svjetskog rata preselio je u Siriju, gdje je služio kao major u rezervi sirijske vojske. Umro je 1990. godine u Damasku, daleko od Bijeljine, ali sjećanje na njega ostalo je upisano u vojnu historiju.
Priča Eleza Derviševića otkriva koliko je sudbina bosanskog čovjeka isprepletena s velikim silama i ratovima koji su mijenjali svijet.
