Do osmog septembra, kad je krenuo na ustanike, pod bajrak mu je stalo tek trećina predviđene ordije. Ipak, s tih dvadesetak hiljada, smatrao je, može poraziti Hasanagu, tim prije što buntovnik nema više odakle povećavati broj svojih ljudi. Samouvjereno je stao na čelo svojih jedinica i gordo krenuo na Krajinu.

Doušnici su obavijestili vezira kako ga Hasanaga Pećki kani iznenada napasti. Već mu šalje poruku: «Šta ćemo sad, Selim-paša?» Odmah potom ide osvajati preostale gradove u Krajini. Kratko će čekati da vezir ispuni lanjsko obećanje, a ne dočeka li to, čekanja više neće biti. Vezir, izazvan prijetnjom, odmah je naložio da prvi odred, sastavljen od nekoliko buljuka, smjesta krene na Bihać i da mu vođu ustanka «uruče živog ili mrtvog». Ovaj odred, jačine šesto ljudi, sabran u banjalučkoj kapetaniji krenuo je na ustanike dvadeset četvrtog juna. No čim je saznao da ide na višestruko jačeg protivnika, obeshrabrio se i raspao prije boja. Ni jedan mu vojnik nije ni omirisao barut.

Veziru su od muke pucali nervi. Morao je kretati ispočetka, sada mnogo obazrivije i ozbiljnije. Obimne pripreme morao je započeti kod sebe, u Travniku, praktično iz svoje avlije, pa ih granati po cijeloj Bosni. Za to će mu trebati mnogo vremena, cijelo ljeto, mnogo ljudi i dosta novca. Te obimne pripreme trajale su šest sedmica, sve do polovine avgusta, kada je objavljen sultanov ferman o gušenju ustanka bez imalo odlaganja. Izvršavajući naređenje, on je pripremio strogu bujruntiju za sve kapetane pašaluka, kojom nalaže da se mobiliše šezdeset hiljada snažnih vojnika a tom ordijom će komandovati on osobno.

Divanu u Travnik odazvali su se svi kapetani i ajani, osim onih iz pobunjenih kapetanija, bihaćke (čiji je novi kapetan Mehmed–beg Biščević koji je u julu došao mjesto Mustaj-bega), ostrožačke, krupske te kozarske (koja se tih dana priključila ustanicima). Da bi uspio u slomu ustanka, vezir je morao imati podršku i ostalih dijelova Bosanskog pašaluka, prije svih onih sa istoka, Donje Tuzle, Zvornika 99 i Srebrenice, te srednje Bosne, Travnika i Sarajeva. To što su mu svi kapetani obećali dati vojsku, nije mu značilo mnogo jer iz iskustva prethodnih vezira znao je da bošnjačkim prvacima nije teško iznuditi obećanje, ali ih je nemoguće prisiliti da ga izvrše. Stoga je ovaj put zaprijetio kako ni jednom neće dozvoliti da napusti Travnik dok od njih ne dobije ljude i opskrbu. Zadužena je svaka kuća da za vojsku da po trideset oka brašna, ječma i mesa a hrišćanski Bošnjaci, uz to, morali su ovu hranu još i dopremiti vojsci.

Do osmog septembra, kad je krenuo na ustanike, pod bajrak mu je stalo tek trećina predviđene ordije. Ipak, s tih dvadesetak hiljada, smatrao je, može poraziti Hasanagu, tim prije što buntovnik nema više odakle povećavati broj svojih ljudi. Samouvjereno je stao na čelo svojih jedinica i gordo krenuo na Krajinu. Štab, pratnju i savjetnike uzeo je iz svoje turske garde, svi bajraktari i buljukbaše bili su Turci, stoga nije poveo ni jednog bošnjačkog kapetana. A da bi njih držao na okupu dok se ne vrati, naredio je donjotuzlanskom i zvorničkom kapetanu, Mahmud-begu Osmanpašiću Tuzliću i Mahmud-begu Fidahiću da paze na njih jer nije vjerovao da se neće okrenuti protiv njega.

Zanimljivi su i često nepredvidivi ratni putevi. Kad se pokazalo da je vezir Selim-paša do u tančine razradio borbenu taktiku, obezbijedio vojsku, oružje i municiju, logistiku i hranu, slučio sve kapetane u kafez, imao kontrolu nad tvrđavama, osigurao otvoren put ka «slabašnim» ustanicima… odjednom je slijedio potres koji je sve to iz temelja uzdrmao. Brzinom vjetra kroz sve nahije pašaluka pronijela se vijest da «valija muti». Ne treba njemu tolika vojska da guši krajiški ustanak već mu takva treba za Grčku da slama tamošnji ustanak. Vijest je ubačena i u vezirovu ordiju. U vojsci je nastala pometnja i zla slutnja, doduše tiha i neprimjetna, ali dovoljno jaka da svakom vojniku uzavri krv. Ionako dignuti protiv svoje volje, sada su još i prevareni, nasamareni, što im je vrijeđalo ponos. Zanimljivo je bilo što niko nije pitao odakle je vijest potekla i ko je šalje, dovoljno je znati da je to moguće i da se vezirova ordija smjesta «ohladi». Mnogi vojnici su naumili ne samo da neće pucati na ustanike nego će prijeći na njihovu stranu.

Među radoznalim ajanima i bašama, pa i među vezirovim ljudima, kakvi su ćehaja, defter-ćehaja, bašaga, bilo je onih koje je zanimalo ko je slomio borbeni duh vezirove vojske. Mišljenja bjehu različita, no sticao se dojam da sva sadrže neke elemente istine. Najviše ih se priklonilo uvjerenju da je potres začet u samom vezirovom Konaku, iza namjesnikovih leđa, a potekao je od Husein-bega Gradaščevića, koji ga je osmislio zajedno sa svojim prijateljima, kapetanima Osmanpašićem i Fidahićem. Smislili su i krišom pustili u promet ovu «istinu» kako bi osakatili vezira a Hasanagi osnažili krila. Bjehu kivni na vezira: ako ih je zatvorio, nije im zatočio pamet! Pod ljučem su mu, ali se i zatvoreni umiju boriti! Drugi su mišljenja da je to ujdurma sarajevskih janjičara. Njihova orta je najjača u pašaluku, nikad nije podnosila vezire, pa ni ovog, a kad već daje «nešto» vojske, dat će i «upute» kako da se ona bori. Nije trebalo zanemariti ni glasove onih koji su tvrdili da je nesigurnost i strah proizveo vezirov glavni protivnik – Hasanaga, sa svojim zetovima Beširevićem i Arnautovićem. Te ustaničke vođe su obeshrabrile protivnike, a ohrabrile svoje borce.

U pašaluku je zavladao dubok strah. Nesigurnost je izazvana bezvlašćem. Uplašili su se i Bošnjaci hrišćani. Neki su počeli napuštati svoje kuće i kretati se prema austrijskoj granici s nakanom da je prijeđu. Samo na Savi kod Broda skupilo se više stotina tih hrišćana, bilo da prebjegnu bilo da se skriju u tamošnjim posavskim šumama. Sve ih je brinulo što su kapetanije obezglavljene jer vezir nije dozvoljavao kapetanima da se vrate u njih. Mnogi su sumnjali da će se uopće vratiti.

Rascvjetala se i propaganda. Među stanovništvom je veličan Hasanaga Pećki, za čiju vojsku je govoreno da je narasla na trideset hiljada ljudi. Niko nije davao ni bogdu vjere da ga vezir može uništiti. Znalo se da je snaga i upornost ustanika potakla Visoku Portu da u Travnik uputi ferman zahtijevajući od vezira da uhapsi Hasanagu Pećkog i sprovede ga u Carigrad «živog ili mrtvog». Isti nalog stigao je i u Sarajevo, koje je optuženo da pomaže vođu ustanka, pa je zaprijećeno da «ukoliko šeherlije ne izruče bundžiju, bit će im grad spaljen, a oni raseljeni». Stanovništvu pašaluka je najdraža tvrdnja bila da «najveći slobodni trgovački grad, šeher Sarajevo», pomaže ustanike… Dolazilo se i do povjerljivih, provjerenih vijesti. Jedna od njih je zajedničko izjašnjavanje «sarajevskih i banjalučkih ajana proti naoružvanja i mobilizacije vojske koja se upućuje na Hasanagu Beširevića Pećkog, pošto on nije nepravedan čovjek, a sve što poduzima, nije kažnjivo, pa stoga neće da idu protiv njega».

Najzad je vezir otkrio izdaju u vlastitom štabu. Bilo je onih koji potajno podržavaju ustanike. Tada je pobijesnio i zaurlao poput luđaka. Isukao je sablju i jurnuo na svoju pratnju. Ona mu je dočekala udarce i pokušala ga urazumiti. Tek kad su ga suzbili, kazali su da znaju ko je murtat. Spomenuli su ime kapidži-ćehaje, na što je suludi paša naredio da mu se «odmah odrubi glava».

Na koncu je i sam shvatio kako je slab u pripremi da porazi ustanike. Razmislio je i o prijedlogu što mu ga je dao savjetnik, travnički kadija. «Vaše reforme i velika opterećenja stanovništva, uvaženi vali-paša, doveli su do ovakvog Hasanaginog ponašanja», rekao je.