Kad sam bio dijete, nije bilo struje, televizije, radija, kompjutera, tableta i drugih dostignuća tehnike. Tek je kasnije Hamdibeg Đonlagić u Bobare i cijelo Pousorje doveo, sjajnim žicama preko drvenih bandera, struju kojoj su se svi čudili i koje su se svi bojali kao zmije

Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj u okviru svoje izdavačke djelatnosti  objavila je do sada nekoliko knjiga, među kojima se izdvaja jedna namijenjena djeci školskog uzrasta – zbirka priča Čarobna knjiga bosanskohercegovačkoga autora Bajruzina Hajre Planjca.

Riječ je o zbirci tematski povezanih kratkih priča u kojima se autor sa snažnim osjećajem  nostalgije prisjeća mnoštva zanimljivih likova i brojnih uzbudljivih dogodovština koji su obilježili njegovo djetinjstvo i odrastanje i, na poseban način, oblikovali njegovu ličnost. Ispričani događaji vezani su za Planjčev rodni kraj, Bobare kod Jelaha, u zlatonosnom Pousorju, gdje autor i danas živi i radi, kao jedan od najuspješnijih ljudi toga kraja.  

U Čarobnoj knjizi saznajemo kako se šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća živjelo po bosanskim selima: „Kad sam bio dijete, nije bilo struje, televizije, radija, kompjutera, tableta i drugih dostignuća tehnike. Tek je kasnije Hamdibeg Đonlagić u Bobare i cijelo Pousorje doveo, sjajnim žicama preko drvenih bandera, struju kojoj su se svi čudili i koje su se svi bojali kao zmije”.

Bilo je to vrijeme kada je jedna bašča prehranjivala cijelu porodicu i kada su djeca bila obavezna raditi teške i prljave seoske poslove. Planjac vrlo vješto dočarava o čemu su on i njegovi vršnjaci sanjali, čemu su se divili. Maštali su o slatkišima koje su gledali na tezgama, ali su ih rijetko kada mogli kupiti i opet nekako bili zadovoljni i sretni. Iako su u mnogo čemu oskudijevali i svega bili željni, njihovi su nestašluci bili pošteni i bezazleni jer im starinski, tradicionalni kućni odgoj nije dao drugačije.

Pisac je imao svoju ekipu od koje se nije razdvajao. Sa Sehidom, Sejom, Hamdijom, Selimom prvi je put ušao u kino, gdje mu je neki dječak pokazao „sve zvijezde“ i pekao gljive od kojih su se svi redom potrovali. Vrijeme su provodili čuvajući stoku i igrajući „pale i klisa, ganje, fudbala i mnogih drugih igara koje je mogla smisliti samo bujna dječija mašta”. Njihovo tajno skrovište –  brvnara “strašnog i smrknutog” Adema Jašarevića, autoru je poslužila kao osnovni književni motiv za roman Habetova koliba, prvi put objavljen 2005.,

Sva Planjčeva prozna djela, tako i Čarobna knjiga, nose snažan pečat književnika koji je cijeli svoj život posvetio stvaralaštvu različitih vrsta, a koji se ni na trenutak, iako je obišao cijeli svijet, srcem i dušom nije otuđio od svoga zavičaja i uspomena koje i nega i njegovo djelo čine nesvakidašnjim.

Planjčev jezički izraz je nepatvoren, spontan i oslobođen svake vrste usiljenosti. Koristi riječi u onom obliku i s onim značenjem koje je ponio iz djetinjstva, a rečenica mu je kratka i slikovita.

Upravo zbog tako izvornog bosanskog jezika protkanog autentičnim izrazima narodnog govora Bošnjaka Pousorja, umjetničke snage koja naprosto isijava iz svake pripovjedačke crtice te zato što je u njima jasno vidljiva moralno-didaktička dimenzija Planjčeve bi priče morale biti obavezno štivo za svakog starijeg osnovca.

A naš je pisac sam ispričao kako to da ima dva imena:

„Tako je moja dobra majka odlučila da mi da ime Bajruzin, po seoskom učitelju koji je bio lijep, lijep kao slika. Kasnije mi je majka pričala da ga se dva oka nisu mogla nagledati, a pametan, pametan… k'o učitelj. Normalno, da bih joj ja bio lijep i pametan.

Onda je tako sudbina odredila, ljubomorni je babo nakon dvadesetak dana došao s posla iz zeničke Željezare i čuo moje ime. Odlučio je tada, ljubomorno, da mi da ime Hajro, po bogatom gorostasu, begu Hajri Mujčiću. Normalno, da bih mu ja bio bogat i jak.

Tako sam naslijedio ljepotu i pamet mladog učitelja, a snagu i korpulentnost stasitog bega”.

Bajruzin Hajro Planjac u životu je obavljao razne poslove. Počeo je kao fizički radnik u “Tehnici” iz Zagreba, zatim monter u Rafineriji nafte u Bosanskom Brodu, bravar u “Trudbeniku” u Doboju, mašinbravar u “4. septembru“ u Tesliću, muzičar u rock-grupi “Atomski zvuk”, menadžer na estradi, trgovački putnik – prodavač knjiga u “Otokaru Keršovaniju” iz Opatije i BIGZ-u iz Beograda, oficir u Armiji RBiH, novinar u novinama, na radiju i televiziji, zatim urednik, direktor, savjetnik, konsultant…

Zastupljen je u udžbenicima i priručnicima za osnovne škole i pedagoške fakultete, kao i u lektiri u BiH i Srbiji. Djela su mu prevođena na engleski, njemački, makedonski, arapski i švedski jezik. Za poduzetnički, književni, humani i društveno-politički rad nagrađivan je više puta. Član je Društva pisaca u BiH, Bošnjačkog društva pisaca, Društva novinara BiH i Udruženja privrednika.

O njegovom književnom djelu napisano je preko stotinu eseja, a o romanu Tajne djedovog mlina knjiga književno-kritičkih prikaza “Otkrivanje tajni djedovog mlina”.

Romani “Habetova koliba” (2005.) i “Tajne djedovog mlina” (2010.) proglašeni su najboljim knjigama za djecu u BiH, te nominovani za Međunarodnu književnu nagradu Mali princ – za najbolju dječiju knjigu u regionu. “Tajne djedovog mlina” su u obaveznoj školskoj lektiri za peti razred u Sandžaku. “Habetova koliba” koja je doživjela deset izdanja je objavljena i na engleskom jeziku. Roman “Bracikina družina”, najprodavanija knjiga u BiH u 2009. godini, svom autoru je obezbijedio Plaketu najčitanijeg savremenog dječijeg bh. pisca u biblioteci u Bosanskoj Krupi 2011. godine. Sve romane B. H. Planjca na CD-u izdala je Biblioteka za slijepa i slabovidna lica Sarajevo, a roman “Bracikina družina” izdat je i na Brajevom pismu.

Autor je još mnogo ovdje nepobrojanih knjiga poezije, priča, slikovnica, romana i spada u red naših najplodnijjih pisaca, posebno u oblasti književnosti za djecu i mlade.