Ali koliko je znanja zaista nestalo? Većina ubijenih naučnika bila je profesorski kadar na univerzitetima poput Shahid-Beheshti i Imam-Hossein – potonji direktno povezan s Revolucionarnom gardom. Fereydoun Abbassi, koji je ubijen u junu, u posljednjem intervjuu 25. maja rekao je: „Mi smo svoje već odradili. Ostavili smo odgovornost mladima.“
U junu ove godine, u izraelskim vojnim operacijama ubijeno je 16 istaknutih iranskih naučnika povezanih s nuklearnim programom, u jednom od najodvažnijih i najrazornijih napada na sigurnosnu i znanstvenu infrastrukturu Islamske Republike do danas. Mnogi od njih nalazili su se pod prismotrom izraelskih obavještajnih službi već dvadeset godina. Njihova eliminacija, tvrdi Izrael, predstavlja najteži udarac koji je do sada zadat iranskom vojnom nuklearnom programu.
U subotu, 28. juna, hiljade pristalica režima izašle su na ulice Teherana, duž Avenije Enghelab, na dženazi žrtvama izraelskih udara, koje su devastirale ključne segmente sigurnosnog aparata zemlje. Tog dana, Islamska Republika je priredila državnu dženazu visokim vojnim oficirima i nuklearnim naučnicima ubijenim tokom prvih udara – serije atentata bez presedana.
Među prisutnima bio je i admiral Ali Shamkhani, za koga se vjerovalo da je ubijen prvog dana rata, a potom da je teško ranjen. Ipak, pojavio se živ, ranjen, ali na nogama, oslanjajući se na štap. Tijela naučnika ukopana su u šiitskom mauzoleju u siromašnoj četvrti Rey, gdje se nalaze mezari visokih zvaničnika režima i iranskih umjetnika.
Izrael je godinama pratio svaki korak tih muškaraca. Već 2010. pokušao je ubiti Fereydouna Abbasija, fizičara i ideologa, koji je tada jedva preživio eksploziju bombe podmetnute pod njegov automobil – navodno od strane izraelskih agenata.
On je kasnije postao potpredsjednik Irana i šef iranske organizacije za atomsku energiju, s koje je pozicionirao oštar otpor svakom međunarodnom sporazumu o iranskom nuklearnom programu. Poginuo je 13. juna. Uz njega, ukopani su i njegovi kolege povezani s Organizacijom za inovaciju i odbrambena istraživanja (SPND), tijelom koje je, prema sumnjama, još od 1990-ih radilo na militarizaciji iranskog nuklearnog znanja.
Iako su pažnju svjetske javnosti privukli američki udari 22. juna na centrifuge u Fordou, Natanzu i Ispahanu, koje se nalaze duboko pod zemljom, izraelski najvažniji uspjeh bile su tiše, preciznije operacije – atentati i bombardovanja koja su, prema Tel Avivu, bila ključna za demontažu vojnog dijela iranskog nuklearnog programa.
Ukupno šesnaest naučnika je ubijeno, a laboratorije u kojima su radili uništene – što bi, prema procjeni izraelskih zvaničnika, trebalo da znači kraj vojnog aspekta iranskog nuklearnog programa. Ambasador Izraela u Francuskoj Joshua Zarka, dugogodišnji ekspert za Iran, za Le Monde je izjavio: „Možda je visoko obogaćeni uran (60%) kojim je Teheran raspolagao prije rata još uvijek netaknut, ali naučnici koji su ga mogli pretvoriti u bombu su mrtvi, a njihovi laboratoriji sravnjeni. Uspjeli smo odgoditi prijetnju za nekoliko godina.“
Izraelska ofanziva počela je 13. juna, kada je ubijeno najmanje devet naučnika iz SPND-a. Deseti, Mohammad Reza Seddighi Saber, preživio je prvi napad, ali je izgubio sina u eksploziji u njihovoj kući u Teheranu. Porodica je pobjegla u Astaneh Ashrafieh, ali je i tamo Saber ubijen 25. juna, svega nekoliko sati prije početka primirja. U istoj akciji, prema iskazu njegovog brata, ubijeno je još 13 članova porodice i komšija.
Većina ubijenih imala je veze s tzv. programom „AMAD“, pokrenutim 1990-ih, koji je kasnije preimenovan u SPND. Izrael tvrdi da je Iran program reorganizovao prije manje od dvije godine, s ciljem da ponovo aktivira istraživanja o kompresiji urana eksplozivima, izvorima neutrona za nuklearnu lančanu reakciju i miniaturizaciji nuklearnih bojevih glava. Radilo se, navodno, na projektima „dvostruke namjene“ – civilne i vojne. Cilj je bio razviti mogućnost brze izrade bombe, ukoliko se politička odluka donese.
Izrael tvrdi da su svi ti projekti sada uništeni, uključujući i pogon u Sanjarianu, gdje su se u 2000-im obavljala istraživanja vezana za eksplozivne tehnologije. Satelitski snimci pokazuju da su radovi nastavljeni 2022. godine, nakon dužeg zastoja.
U samom Teheranu, Izrael je krajem juna pogodio glavni štab SPND-a, smješten u Araj distriktu. Objekt je djelimično uništen sredinom juna, a napad je zabilježen i objavljen od strane izraelske vojske. Stariji kompleks, poznat kao „Lavisan 2“, sadrži institut za primijenjenu fiziku i firmu Shahid Karimi, obje pod sankcijama zbog povezanosti s nuklearnim programom. Uništen je 15. juna.
Uništena je i jedina poznata fabrika u kojoj je Iran mogao pretvoriti gasoviti uran u metal – ključnu komponentu za pravljenje bombe. Pogon je otvoren 2004. na lokaciji Ispahan, a satelitski snimci potvrđuju njegovo uništenje 14. juna, kao i dodatne napade koji su u narednim danima razorili okolne zgrade.
Prema analizi Davida Albrighta iz Instituta za nauku i međunarodnu sigurnost (ISIS) iz Washingtona, Izrael je uništio i sve dostupne arhive SPND-a. Posljednja poznata kopija tih dokumenata, koji datiraju još iz ranih 2000-ih, navodno je eliminisana u junskim udarima. Prvu verziju tih dokumenata Mossad je već preoteo 2018. godine iz skladišta u Teheranu.
Ali koliko je znanja zaista nestalo? Većina ubijenih naučnika bila je profesorski kadar na univerzitetima poput Shahid-Beheshti i Imam-Hossein – potonji direktno povezan s Revolucionarnom gardom. Fereydoun Abbassi, koji je ubijen u junu, u posljednjem intervjuu 25. maja rekao je: „Mi smo svoje već odradili. Ostavili smo odgovornost mladima.“
I unutar Izraela postoji zabrinutost oko onoga što je moglo ostati izvan domašaja obavještajnih službi. Avner Vilan, bivši obavještajni zvaničnik, kaže: „Da sam na mjestu Vrhovnog vođe, napravio bih malu istraživačku jedinicu bez veze s AMAD-om, finansirao je kroz religijsku fondaciju i naložio joj da šuti dok ne završi posao.“
Ambasador Zarka priznaje da postoje slijepe tačke: „Nećemo ubijati svakog fizičara u Iranu. Ovi ljudi nisu ubijeni zato što su poznavali fiziku, već zato što su lično učestvovali u razvoju i izradi nuklearnog oružja.“
Izrael je, osim naučnika, ciljao i političke donosioce odluka, uključujući članove Vrhovnog savjeta za nacionalnu sigurnost.
Ipak, nije objavljen nijedan dokaz koji potvrđuje reorganizaciju SPND-a ili trenutnu direktnu prijetnju. U konačnici, odluka o pravljenju nuklearnog oružja pripada Vrhovnom vođi Ali Khameneiju. On je tu opciju odbacio još 1990-ih i nakon zamrzavanja AMAD-a 2000-ih. Ali kako upozorava bivši izraelski savjetnik za nacionalnu sigurnost Uzi Arad: „Iran može obnoviti program u nekoliko sedmica – sve zavisi od političke odluke.“
Evropske sile izražavaju duboku zabrinutost. Nakon što je Iran protjerao sve inspektore IAEA-e, međunarodna transparentnost je nestala. „Sporazum iz 2015. omogućio je bezpresedansku razinu uvida. Sada je Izrael žrtvovao dio svog obavještajnog aparata, a Iran provodi čistke“, kaže jedan zapadni diplomata.
Izrael ne krije da je spreman ponovo bombardovati – kada i zbog čega, ne precizira. Ta strategija nosi naziv „košenje trave“ – periodični udari kako bi se protivnik oslabljen, bez nade da će biti potpuno poražen. Ova logika primjenjivana je u Gazi, Libanu i Siriji. Sada bi se mogla proširiti i na Iran.
„Iran je bio opasno blizu da obogati dovoljno urana za deset nuklearnih bombi“, tvrdi Vilan. „Košenje trave više nije loša opcija – vrijeme ne ide u korist Islamske Republike.“ Ali kako upozorava isti diplomata, Izrael se sada toliko udaljio da neće biti siguran dok se režim u Iranu ne promijeni.
U aprilu, Ali Larijani, blizak savjetnik Khameneija, izjavio je da Iran „ne teži nuklearnom oružju“, ali da bi, ako zapadne sile postupaju neodgovorno, mogao preispitati tu odluku.
Avner Vilan zaključuje: „Režim danas ima dva izbora: dogovor s Washingtonom ili izrada bombe. Treće opcije više nema.“
IZVOR: Le Monde
