Zlatno doba izgradnje velikih kupolnih džamija u Bosni možemo datirati od 1531. godine i gradnje Gazi Husrev-begove džamije pa sve do 1617. godine i izgradnje Koski Mehmed-pašine džamije u Mostaru.

Poslije Gazi Husrev-begove džamije više ništa tako veliko neće biti ponovljeno u Bosni, ali i šire. Međutim, i dalje će se graditi relativno velike džamije. Jedini pandan Begovoj džamiji, barem kada je u pitanju razvedenost unutarnjeg prostora, bila je Ferhad-pašina džamija u Banjoj Luci, koja datira iz 1579. i dolazi iz ateljea mimara Sinana. Džamiju krasi izuzetna elegancija i, kako je Gazi Husrev-begova džamija u mnogim segmentima neuporediva s ostalim primjerima na Balkanu, tako i Ferhad-pašina predstavlja izdvojen projekt koji je na mnogo manjoj skali veličine objedinio klasičnu osmansku težnju prema jedinstvu prostora s polukupolom prema naprijed i bočnim proširenjima, pri čemu je došlo do potpune integracije sa zonom ispod centralne kupole. Ferhad-pašina džamija jedinstven je projekt klasične osmanske arhitekture u Bosni, i kao takav nije bio ponavljan s obzirom na to da je fokus bio zadržan na jednoprostornim kupolnim džamijama.

U Istanbulu se s izgradnjom Šehzade Mehmedove džamije (1548) i nešto ranije ustoličenjem mimara Sinana za glavnoga arhitektu carstva formira klasični stil koji će definirati osmansku arhitekturu sve do polovine 18. stoljeća. To će imati odraza i u Bosni. Kvalitet ovdašnjih projekata bio je tako dobar da bismo klasičnu osmansku jednokupolnu gradnju džamija mogli svesti samo na primjere iz Bosne, s obzirom na to da se one ovdje pojavljuju u najčišćem stilističkom obliku, koji je više došao do izražaja negoli i u samoj Turskoj. Nažalost, većina te arhitekture je anonimna.

Danas znamo arhitekte samo četiri kupolne džamije: Gazi Husrev-begove (Adžem Esir Ali), Karađoz-begove (mimar Sinan) Aladže (Ramadan-aga) i Ali-pašine (vjerovatno mimar Ferhad). Međutim, ono što znamo jeste da su njihovi projekti dolazili iz zvanične sultanske arhitektonske radionice i da su bili izuzetno kvalitetni. Zlatno doba izgradnje velikih kupolnih džamija u Bosni možemo datirati od 1531. godine i gradnje Gazi Husrev-begove džamije pa sve do 1617. godine i izgradnje Koski Mehmed-pašine džamije u Mostaru. Osim spomenute dvije, tu svakako treba izdvojiti Sultan-Fatihovu (Carevu) džamiju (1565), Ferhad-begovu (1561/62) i Ali-pašinu (1560/61), sve u Sarajevu, Aladžu u Foči (1549), Ferhad-pašinu (1579) i Arnaudiju (1594) u Banjoj Luci, Sinan-begovu u Čajniču (1570) Jusuf-pašinu (Kuršumliju) u Maglaju (1560), Karađoz-begovu u Mostaru (1557/58) i Šišman Ibrahim-pašinu u Počitelju (1562/63). Naravno, ovo nisu jedine, ali su džamije koje reprezentiraju visok stil gradnje i izuzetan umjetnički domet. Sve one slijede matricu zrele osmanske arhitekture, stilistički su u potpunosti zaokružene, ostavljajući dojam tehnički veoma uspješno izvedenih objekata. Međutim, upitajmo se šta je to konkretno što ove džamije izdvaja kao vrhunska ostvarenja.

Za Osmanlije je arhitektura dobrim dijelom bila matematički problem i zadatak koji je imao za cilj usklađivanje opće cjeline s detaljima i obrnuto, što bi značilo da su proporcijski odnosi bili ključni u stvaranju harmoničnih utisaka. Taj geometrijski naglasak posebno dolazi do izražaja kod jednoprostornih kupolnih džamija i potrebe usaglašavanja glavnog molitvenog prostora, odnosno centralnog arhitektonskog kubusa, s elementima kao što su bili kupola, tambur, munara i trijem. Tajna je bila u odnosima između veličina i izvođenju pravilnih stilističkih oblika. To je bila naglašeno simetrična arhitektura koja je ostavljala skladan vizuelni dojam. Iako monumentalna, u njoj ste se osjećali veoma ugodno, bez prizvuka gotičke ekstatičnosti, pa je osjećaj za formu bio bliži renesansnom poimanju prostora. Spoljašnjost i unutrašnjost bile su sasvim usklađene. Enterijer nije trpio prevelika eksponiranja pa je u svemu tome dekor bio samo decentno naglašen. Nije se računalo na robusnu plastiku ranijih tradicija pa su kapiteli, ugaoni mukarnasi ili mihrabi imali veoma odmjeren ukras koji se odlično uklapao u opću strukturu građevine. Nigdje tu ne možemo primijetiti preeksponirane forme, ništa što bi bilo agresivno za naše oči, već samo blage prijelaze savršeno inkorporirane u cjelinu.

Ipak, izgleda da nisu sve džamije dolazile iz sultanskih radionica već je određeni broj kupolnih ostvarenja bio produkt i domaćih arhitekata, poput nekoliko džamija u Hercegovini, odnosno u dijelovima zemlje koji su gravitirali Mediteranu i čija je arhitektura vidljivo bila drugačija od one u unutrašnjosti, a što se najviše ogledalo u vrsti i obradi kamena kao i načinu gradnje koji je naslijeđen iz ranijih srednjovjekovnih tradicija. Osim projekata koji imaju kreativnu crtu sultanske radionice (Karađoz-begova, Koski Mehmed-pašina i Hadži Alijina džamija), u Hercegovini je izgrađeno nekoliko džamija koje su tipičan produkt podneblja u kojem su nastale. Iako se neke u principu drže zvanične škole gradnje, u njima ne vidimo strogost stila, dok je obrada kamena bila odraz nadahnuća lokalnog majstora čije se umijeće oslanjalo na ono što je mogao saznati iz duge loze ranijih graditelja, a pogotovo kroz sublimaciju graditeljstva različitih konfesija. Tipičan primjer takve gradnje je Vučijakovića džamija u Mostaru (prije 1564), te tri džamije u Livnu: Hadži Ahmeta Dukatara (između 1562. i 1574), Lala-pašina – Beglučka (1577/78) i Bali-age Ljubunčića – Čaršijska (između 1530. i 1550), za koje bismo mogli reći da su lokalna interpretacija osmanskog stila.

Iako kupolnu arhitekturu džamija najviše vežemo za 16. stoljeće, ona je zadirala i u 17. stoljeće. Međutim, vremenom je tempo gradnje opao. Kasnija zdanja, iako su se razvijala na klasičnoj tradiciji, dobijala su nove oblike, velikim dijelom zasnovane na promjenama koje je uzrokovao tzv. osmanski barok, kao i primjenom lokalizama. Posljednje takve džamije u 19. stoljeću izgradili su Husein-kapetan Gradaščević (1826) u Gradačcu, zatim sultan Abdul-Aziz u Brezovom Polju (1862) i Ali-paša Rizvanbegović (1848) u Blagaju nadomak Mostara.

Kenan Šurković, Islamska umjetnost u BiH, Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj “Bošnjaci zajedno”, Zagreb, 2024)