Odluka izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da napadne Iran s ciljem sprečavanja razvoja nuklearnog oružja ponovo otvara isto pitanje: može li biti zakonito koristiti vojna sredstva da bi se spriječila neka zemlja da jednog dana razvije ili upotrijebi oružje za masovno uništenje?


Godine 2003. Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija povele su rat kako bi Irak oslobodile oružja za masovno uništenje – oružja za koje se ispostavilo da ne postoji. Donald Trump je to kasnije nazvao „velikom, debelom greškom“. Bio je to očigledno nezakonit čin i politička katastrofa, kako danas većina zaključuje.

Dvije decenije kasnije, odluka izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da napadne Iran s ciljem sprečavanja razvoja nuklearnog oružja ponovo otvara isto pitanje: može li biti zakonito koristiti vojna sredstva da bi se spriječila neka zemlja da jednog dana razvije ili upotrijebi oružje za masovno uništenje?

Pravila međunarodnog prava nisu se promijenila od vremena Iraka. Uopćeno govoreći, ona dozvoljavaju upotrebu sile u dva slučaja: ako je odobrena od strane Vijeća sigurnosti (što je britanski argument u slučaju Iraka tada činio nevjerovatnim – i danas se više ni ne pominje), ili u „ostvarivanju urođenog prava na individualnu ili kolektivnu samoodbranu ako dođe do oružanog napada“, kako to formulira član 51 Povelje Ujedinjenih naroda.

Upravo je ovo drugi osnovni pravni okvir na koji se implicitno poziva Izrael, u pismu poslanom Vijeću sigurnosti UN-a. Izrael tvrdi da upotrebljava silu kako bi „neutralisao egzistencijalnu i neposrednu prijetnju koju predstavljaju iranski programi nuklearnog oružja i balističkih projektila“, s ciljem da se „spriječe neposredni napadi“ i „onemogući Iran da dođe do nuklearnog oružja“, uz pozivanje na otvoreno proglašenu namjeru iranskog režima da „uništi državu Izrael“. Neki zato tvrde da napad Izraela treba posmatrati u kontekstu tekućeg vojnog sukoba u koji su uključeni iranski saveznici i posrednici, poput Hamasa, Hezbollaha i Huta.

Nuklearne aktivnosti Irana svakako predstavljaju ozbiljan problem. Dan prije napada, Odbor guvernera Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) utvrdio je da Iran „nije u potpunosti sarađivao s Agencijom“ u vezi sa nuklearnim garancijama te da ne ispunjava svoje obaveze u vezi s „neprijavljenim nuklearnim materijalom i aktivnostima na više neprijavljenih lokacija u Iranu“. Zaključeno je da IAEA „nije u mogućnosti potvrditi da nije došlo do preusmjeravanja nuklearnog materijala… za potrebe nuklearnog oružja ili drugih nuklearnih eksplozivnih naprava“, niti da može „pružiti uvjerenje da je iranski nuklearni program isključivo mirnodopski“.

Ovi ozbiljni propusti doveli su IAEA do izražavanja „duboke zabrinutosti“. No, postavlja se pitanje: da li oni opravdavaju trenutne vojne akcije? IAEA nije utvrdila da Iran posjeduje nuklearno oružje, niti da je sposoban da ga razvije, pa čak ni da to želi učiniti (iako dokazi upućuju na suprotno, to se mora priznati). Također ne postoji dokaz da su iranski saveznici uključeni u njegov nuklearni program. Odbor je podsjetio i na ulogu Vijeća sigurnosti, koje se sastalo radi rasprave, ali nije poduzelo ništa.

Iran nije izveo oružani napad na Izrael, a na osnovu javno dostupnih dokaza, ne može se tvrditi da je napad uz podršku mogućeg nuklearnog oružja bio „neposredan“. Teško je vidjeti kako napadi posrednika – koliko god stvarni bili – mogu opravdati obim, pravac i ciljeve izraelskih udara na teritoriji Irana. Promjena režima nije cilj koji je dozvoljen međunarodnim pravom. Na osnovu javno dostupnih činjenica, teško je pronaći pravnu osnovu za dalekosežne izraelske akcije, kao ni za podršku Sjedinjenih Država ili bilo koje druge zemlje tim napadima, uključujući i eventualno britansko odobrenje upotrebe američke vojne baze na Diego Garciji radi lansiranja napada bombardera B2 na iransko nuklearno postrojenje u Fordowu.

Nova britanska vlada Keira Starmera – koja se jasno obavezala na jačanje vladavine međunarodnog prava – itekako je svjesna političkih rizika uplitanja u vojnu operaciju s neizvjesnim posljedicama i ishodima, operaciju koja nosi ogromne političke rizike i sumnjivu zakonitost. Stoga i ne čudi što su se pojavili izvještaji da je državni tužilac izdao upozorenja. Jonathan Powell, savjetnik za nacionalnu sigurnost, posebno je kvalifikovan da savjetuje o opasnostima, jer je bio šef kabineta Tonyja Blaira tokom iračkog rata. London bi također trebao razmotriti i historijski kontekst britanske uloge u Iranu, uključujući i rušenje vlade Mossadegha 1953. godine, čije posljedice i danas traju u obliku sadašnjeg iranskog režima.

Međunarodno pravo je važno. Osim što pravi jasnu liniju između onoga što je zakonito i nezakonito, ono fokusira pažnju na ključne činjenice. Danas se te činjenice odnose na to šta Iran zapravo radi, koje su mu namjere, i šta bi mogao uskoro učiniti – ili biti sposoban da učini. Prema javno dostupnim informacijama, ne postoji pokazatelj da Iran uskoro planira upotrijebiti nuklearno oružje protiv Izraela, što je potvrdio i američki savjetnik za nacionalnu sigurnost. „Postoji značajna šansa za pregovore“ s Iranom, rekao je ove sedmice Donald Trump. Diplomatija mora biti nastavljena, a pravila poštovana. Naslijeđa Irana iz 1953, te novijih slučajeva poput Afganistana, Iraka i Libije, poučavaju nas da olako govoriti o promjeni režima putem stranog oružja ili o potrebama za vojnim avanturama bez pravne osnove ima dugoročne posljedice – često nepredvidive, nenamjerne i katastrofalne.

Philippe Sands je profesor prava na University College London i advokat.

IZVOR: The Observer, 22. juni 2025