Jedan od najsvetijih običaja hadža je zamjena prekrivača Kabe, tradicija koja nosi duboku simboliku za muslimane diljem svijeta.

Zamjena prekrivača Kabe (kiswa) jedan je od najvažnijih običaja koji prate hadž, a njegovo porijeklo seže stoljećima unatrag. U davna vremena, Kaba se prekrivala tkaninama poznatima kao kiswa, hizz, burud, hubur i anmat, koje su se koristile i za izradu odjeće, kao i za pokrivanje životinja namijenjenih žrtvovanju. Pokrivanje Kabe smatralo se posebnim činom časti i prestiža. Isti su se materijali koristili za ukrašavanje žrtvenih životinja koje su zatim darovane idolima, što je ukinuto u dolaskom islama.

Za razliku od današnjeg luksuznog svilenog pokrivača, u predislamsko doba korišteni su materijali poput vune, platna, kože, slame, lana i ćilima u raznim bojama i uzorcima.

Nakon što je Poslanik Muhammed a.s. 630. godine osvojio Meku, Kaba je očišćena od idola, ali je tadašnji prekrivač ostavljen netaknutim. Međutim, jedan nesretan događaj – kada je žena prilikom tavafa zapalila tkaninu – doveo je do izrade novog prekrivača, koji je ubrzo stigao iz Jemena.

U vrijeme pravovjernih halifa, posebno Ebu Bekra i Omera, Kaba je bila prekrivana tkaninom poznatom kao kabati, finim lanom uvezenim iz Egipta, koji je postao glavni centar izrade kiswe nakon osvajanja te zemlje.

Umjesto jednostavne zamjene prekrivala, tokom dinastije Umajada utemeljene su brojne tradicije – poput mazanja zidova Kabe mošusom dvaput godišnje – a za vrijeme halife Jazida uveden je svileni prekrivač. Halifa Abdul Malik ibn Mervan naredio je da se prekrivač tka u Damasku te izloži u Medini prije nego što bude postavljen u Meki.

U 10. stoljeću, prema nekim izvorima, kiswa je izrađena od crvene svile donesene iz Horasana, a tokom vladavine Fatimida bila je bijele i žute boje, ukrašena dvostrukim zlatnim prugama, pri čemu su svile dolazile iz Indije i Kine.

U vrijeme Mameluka, kiswa je poprimila sličan izgled kakav ima i danas – crna svila s izvezenim kur’anskim ajetima, osobito onima o hadžu. Prekrivač se tada izrađivao 30 dana i bio kombinacija crne svile i lanenih niti. Od 1706. do 1860. godine kiswa je izrađivana u Istanbulu, nakon čega se ponovo proizvodila u Egiptu. Putovanje iz Istanbula do Aleksandrije trajalo je čak 11 dana, a odatle je prekrivač dalje išao karavanom do Meke.

Posebni karavani koji su prenosili kiswi nazivani su mahmel, a kretali su iz Jemena, Iraka, Horasana, Istanbula i Egipta. Njihov dolazak u Meku bio je popraćen velikim svečanostima.

Godine 1927., kralj Abdulaziz, osnivač savremene Saudijske Arabije, naredio je svome sinu Fejsalu, tadašnjem guverneru Meke, da osnuje posebnu radionicu za izradu kiswe. Ta je radionica započela s radom u Meki, a 1974. godine premještena je izvan grada. Danas, više od 210 stručnjaka radi na izradi ovog svetog prekrivača.

Za izradu kiswe danas se koristi oko 670 kilograma čiste svile i 120 kilograma zlata i srebra. Prekrivač se prostire na površini od 658 kvadratnih metara, a izrađuje se ručno, s posebnom pažnjom na svaki detalj, uključujući zlatovezene ajete iz Kur’ana.

Svakog hadžijskog perioda, dok milioni hodočasnika obavljaju molitvu na Arefatu, u Meki vlada posebno uzbuđenje. Tada tim od 210 ljudi, koji su mjesecima predano radili na prekrivaču, svečano prenosi novu kiswu do Kabe. Prekrivač pažljivo podižu i mijenjaju stari, dok se sve odvija pod budnim okom vjerskih i tehničkih stručnjaka.

Staru kiswu potom peru u svetoj Zem-Zem vodi i dijele islamskim zemljama i institucijama kao darove. Mijenjanje prekrivača Kabe nije samo tehnički čin, već duboko simbolična praksa koja spaja historiju, vjeru, umjetnost i zajedništvo islamskog svijeta. Od beduinskih vođa do halifa, sultana, kraljeva i savremenih država, tradicija kiswe ostaje znak poštovanja prema Kabi, srcu islamske duhovnosti i jedinstva. (IZVOR: GZT)