Pomoć Pakistana tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu nije bila samo čin humanosti, već i strateška podrška koja je promijenila tok rata. Od isporuke oružja koje je zaustavilo srpske tenkove do prihvata izbjeglica i angažmana mirovnih snaga, Pakistan je uvijek pokazivao prijateljstvo prema Bosni i Hercegovini

Pakistan je pružio značajnu političku, vojnu, humanitarnu i diplomatsku pomoć Bosni i Hercegovini u trenucima kada je bila suočena s Agresijom. Ova podrška, koja je uključivala isporuku oružja unatoč embargu Ujedinjenih naroda, prihvat izbjeglica, finansijsku pomoć i angažman mirovnih snaga, ostavila je dubok trag u historiji Bosne i Hercegovine.

Jedan od najznačajnijih doprinosa Pakistana bila je isporuka sofisticiranog oružja Armiji Republike Bosne i Hercegovine, unatoč embargu UN-a na uvoz oružja. General-pukovnik Javed Nasir, tadašnji direktor pakistanske obavještajne službe (ISI), odigrao je ključnu ulogu u ovom poduhvatu.

Nasir je, ignorirajući međunarodne zabrane, organizirao zračni transport protivoklopnih vođenih projektila, poput raketa “Crvena/Zelena strijela” i sistema TF8, koji su značajno promijenili tok rata. Prema riječima Rasima Delića, bivšeg komandanta Armije RBiH, ovi sistemi omogućili su Armiji BiH da zaustave tenkove agresora, čime su gradovi poput Sarajeva, Bihaća, Maglaja, Olova i Tuzle dobili priliku za efikasnu odbranu.

Nasir je, prema vlastitim riječima, “prkosio embargu UN-a kako bi pomogao Bošnjacima”a ova akcija izazvala je bijes Sjedinjenih Američkih Država, koje su 1993. godine zaprijetile Pakistanu proglašenjem terorističkom državom ako Nasir ne bude smijenjen. Pod pritiskom, Nasir je prisilno penzionisan u maju 1993.

Pakistan je uvijek javno osporavao legalnost embarga, a predsjednik Farooq Leghari 1995. godine izjavio je na sastanku u Ženevi da je zapadna politika popuštanja srpskim agresorima neodrživa. Pakistan je čak najavio da će nastaviti opskrbljivati Bosnu oružjem, što je dodatno učvrstilo njegovu ulogu saveznika.

Osim vojne podrške, Pakistan je pružio značajnu humanitarnu pomoć. Godine 1992. na inicijativu premijera Nawaza Sharifa, Pakistan je primio 380 bosanskih izbjeglica, koje su smještene u posebno izgrađeno “Bosansko selo” u blizini Islamabada.

Ove izbjeglice, među kojima je bilo mnogo djece odvojenih od roditelja, dočekane su s velikom toplinom. Pakistanske vlasti osigurale su im smještaj, hranu, medicinsku njegu i priliku za rad, a lokalno stanovništvo prikupilo je značajne donacije, uključujući milion rupija od samo jednog anonimnog donatora.

Humanitarac Abdul Sattar Edhi prikupio je milion rupija u samo jednom danu za pomoć izbjeglicama.

Pakistan International Airlines (PIA) organizirao je brzi transport izbjeglica iz Splita u Pakistan, a zemlja je izrazila spremnost za prihvat dodatnih 9.000 izbjeglica. Izbjeglice su smještene u kompleksu izvan Islamabada, gdje su im osigurane sobe s kuhinjama i kupaonicama, a djeca su dobila priliku za obrazovanje.

Odrasli muškarci, od kojih su mnogi bili žrtve koncentracionih logora, dobili su priliku za rad na izgradnji novog bosanskog sela u podnožju planina Karakorum. Ovaj čin solidarnosti pokazao je duboku empatiju pakistanskog naroda prema patnjama Bošnjaka.

Pakistan je Bosni i Hercegovini pružio značajnu finansijsku pomoć. Godine 1992. odobren je zajam od 20 miliona dolara, koji je kasnije, u znak prijateljstva, otpisan. Prema riječima Harisa Silajdžića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH, ova sredstva bila su ključna za odbranu zemlje, uključujući nabavku protivoklopnih projektila i vozila.

Silajdžić je naglasio da je pomoć Pakistana omogućila odbranu Sarajeva i Bihaća od tenkovskih napada. Otpisivanje duga Silajdžić je opisao kao “plemenit gest” pakistanske vlade, koji je dodatno učvrstio prijateljstvo dviju zemalja.

Osim zajma, Pakistan je pružio 10 miliona dolara u humanitarnoj pomoći u okviru UN-a te dodatnih 10 miliona dolara u grantovima. Godine 1993. Pakistan je poslao avion s hranom i potrepštinama za opsjednute gradove, pridruživši se operaciji zračnih dostava koju su vodile SAD i UN.

Pakistan je bio četvrta najveća država kada je u pitanju slanje trupa UN-ovim mirovnim snagama u Bosni, s ukupno 3.600 vojnika. Unatoč opasnostima, uključujući situacije kada su pakistanski vojnici bili taoci srpskih snaga, Pakistan je ostao predan zaštiti bosanskih civila.

Na diplomatskom planu, Pakistan je prekinuo diplomatske odnose sa Srbijom i osporavao pravo Savezne Republike Jugoslavije na nasljeđivanje članstva u UN-u. Na samitu Pokreta nesvrstanih 1992. u Jakarti, Pakistan je insistirao na zajedničkom stavu islamskih zemalja protiv srpske agresije. Također je tražio osnivanje međunarodnog suda za ratne zločine i uključivanje islamskih zemalja u mirovne pregovore u Ženevi. Pakistan je također osporavao sudjelovanje Jugoslavije na međunarodnim konferencijama, poput one o eliminaciji rasne diskriminacije, zbog kršenja temeljnih principa.

Visoki pakistanski zvaničnici aktivno su radili na podizanju svijesti o patnjama Bošnjaka. Premijerka Benazir Bhutto, zajedno s turskom premijerkom Tansu Çiller, posjetila je Sarajevo 1994. godine kako bi skrenula pažnju svijeta na genocide i etničko čišćenje. Bhutto je zahtijevala ukidanje embarga na oružje, otvaranje aerodroma u Tuzli i prekid Opsade Sarajeva.

Tokom posjeta, objavljeno je da je Pakistan donirao milion dolara za rad tribunala za ratne zločine. Bhutto je naglasila da se Bosnu ne smije siliti na pregovore pod prijetnjom oružja niti da smije prihvatiti nametnuta rješenja koja nagrađuju agresore.

Nawaz Sharif, kao opozicioni lider, takođe je posjetio Bosnu 1994., donirajući 20 miliona rupija za pomoć Bošnjacima.

Prijateljstvo između Pakistana i Bosne i Hercegovine nastavljeno je i nakon rata. Kada je Pakistan 2005. godine bio pogođen razornim zemljotresom, Bosna je uzvratila pomoć u zdravstvenom i obrazovnom sektoru. Dvije zemlje potpisale su brojne sporazume o saradnji u nauci, tehnologiji, kulturi, obrazovanju i borbi protiv terorizma, stvarajući temelje za daljnje jačanje odnosa.