Oslabljeni, ustanici su se morali okaniti daljih pohoda na Bosanski pašaluk, napuštati osvojene gradove, među njima i tvrdu Sjenicu. Oslobodioci su protjerali ustanike i iz Novog Pazara, pri čemu ih je zarobljeno više od sedam stotina. Sve ih je vezir, krajem juna, dao pogubiti.

Okršaji u majskim bojevima zaraćenim stranama su donosi li promjenjivu sreću. Sulejman-paša Skopljak je do nogu potukao Karađorđeve snage na prostorima između Sjenice i Prijepolja te zaplijenio i šest ruskih topova, od ruskih četa u ustaničkoj vojsci, ali je potom, ponesen uspjehom, nakratko zanemario oprez i budnost, što je ustanicima bilo dovoljno da se prestroje, preurede i pobjedu mu zacrne porazom. Napali su mu ordiju iznenada, noću, opuštenu i nespremnu za brz otpor, razbili su je i prorijedili joj sve buljuke. Najviše je izginulo Travničana. Jedva se i on s vojskom izvukao s mejdana i našao prolaz prema Bijelom Polju.

To se dogodilo i Sunulah-paši. On je oslobodio Sokol, tvrđavu u prekodrinskoj nahiji, zarobio nekoliko ustaničkih bajraka, zaplijenio i dva topa, te produžio pohod prema Valjevu, ali su ga na tom putu zaustavili dobro organizovani ustanici i u žestokom boju primorali ga da se povlači i najzad vrati u Bosnu.

Pobjedu je sultanova vojska izvojevala i na brdu Čegar kod Niša, gdje je poginuo glasoviti srpski vojvoda Stevan Sinđelić. Da bi u ovoj bici zaustavio napredovanje sultanove ordije, zapalio je magacine municije. U velikoj i razornoj eksploziji poginulo je puno ljudi obiju vojski. Osmanlije su od ustaničkih glava izgradili na tom mjestu Ćele-kulu. Poslije ovog poraza iz sastava Karađorđevih ustanika počele su se osipati ruske čete, vraćati bliže kući, budući da ih je na prostorima Bugarske čekao rat s Turskom. Sa njima je Karađorđe poslao i desetak hiljada svojih vojnika s očiglednom željom da ostanu zajedno pokazajući im na taj način svoju odanost i kad se treba boriti na tuđoj teritoriji. I jedni i drugi su se ušančili na položajima oko Sofije, ali ih je carska rumelijska vojska i tu porazila.

Oslabljeni, ustanici su se morali okaniti daljih pohoda na Bosanski pašaluk, napuštati osvojene gradove, među njima i tvrdu Sjenicu. Oslobodioci su protjerali ustanike i iz Novog Pazara, pri čemu ih je zarobljeno više od sedam stotina. Sve ih je vezir, krajem juna, dao pogubiti.

Rumelijska ordija je potom kod Kamenice potukla i glavninu Karađorđeve vojske, koja je u svom sastavu imala dvadesetak hiljada ustanika. Ostatak te vojske se raspršio i rabježao po unutrašnjosti Beogradskog pašaluka. Veće ili manje grupe su od zemlje pravile vojne utvrde i u njima se spremale za odbranu od daljih osmanskih napada. Jednu od većih, najjačih utvrda, nazvali su Deligrad. Drugi dijelovi su se utaborili u okolini Aleksinca, ali ni u jednoj utvrdi nisu mogli ostati na miru. Carske orte su ih izbacivale odatle i proganjale cijelo ljeto. «Očistile» su dolinu Morave, potom osvojile Smederevo i na kraju izbile pred vrata Beograda. Svih desetak hiljada stanovnika, koliko je Beograd imao, izbjeglo je opsadu ostavljajući grad posve prazan i pust.

Za svoj spas ostatak ustanika izabrao je neprohodne močvare u gustim šumama između Dunava, Save i Drine. Tamo nisu mogli doprijeti topovi, kola i konji te se nisu morali bojati da će ih neprijatelji uništiti. Napravili su skrovišta i u njima čekali svoju dalju sudbinu.

Naporedo s tim borbama sultanova vojska sjevernog dijela Bosne, koju je vodio Sunulah-paša, polovinom avgusta prešla je Drinu i povratila svoje nahije na istoku. Porazila je ustanike Užica i ponovo zaposjela grad.

Tek tada je vezir Halim Ibrahim-paša ustao sa svog šilteta u Travniku, zijevom se oslobodio dosade, i spremio da i sam krene na ratište. Doznavši da on dolazi u Zvornik, kapetan Gradaščević je u svom čadoru na borbenoj liniji izgovorio glasnu porugu hoteći da je čuju i njegove starješine: «Hajde nek’ i on ubere malo slave!»

Vezir ipak nije došao u oblak dima i baruta već se, stigavši u Donju Tuzlu desetog septembra, tu i utaborio.

Približavala se jesen, zastudilo je, sve teže je bilo pokretati nova borbena dejstva. Jake studene kiše lile su sve do novembra, kada je pao dubok snijeg. On je dokrajčio i posljednju misao da se može dalje ratovati. Vezir je dozvolio vojsci da se vrati u Bosnu ostavivši na granici samo svog većila Sulejman-pašu Skopljaka, nek’ se nađe na pomoći graničnim posadama ako one budu opet napadnu te. Nije se vratio u Travnik nego je ostao u Donjoj Tuzli i prezimio je u njoj.

Kapetan Gradaščević se prvi put raspoložen vratio iz rata, ne toliko zbog uspjeha u borbama (bilo je i poraza!) koliko jeste što su se u ordiju dobrovoljno javili i mnogi Bošnjaci drugih vjera, boreći se u njoj iskreno i istrajno. Tog časa zanemario je neprijatnu istinu da su se jesenas u Krajini, u okolini Gradiške, Dubice i Banjaluke, neki Bošnjaci pravoslavne vjere digli na ustanak koga su dugo pri premali popovi Jovan Jančić i Benedikt Kraljević. Ustanak se nije razmahao, Jančić je brzo uhapšen pa obješen, a vladika Kraljević pobjegao, no ostao je sumoran osjećaj da se polahko lomi bošnjačko jedinstvo i pretvara u prah. «Zajedništvo, sloga, to nam treba!» razmišljao je sada vedro. «To čini našu snagu!» Vezir je sve ove kršćane nagradio oslobodivši ih plaćanja džizije. Darovao im je po čelenku. Spahijama i janjičarima koji su odbili borbu, oduzeo je timare.

Čim je sabrao svoje poraze i sagledao sumorno stanje svoje vojske, Crni Đorđe je poslao izaslanika bosanskom veziru tražeći primirje. Vezir, mlak i naivan, udovoljio bi mu, budući da je spre mio ćehaju na pregovore, ali su ga Gradaščević i Ali-paša Fidahić (sultan ga upravo unaprijedio u zvanje paše) strogo upozorili da to ne radi. «Srbi nisu državna vojska već buntovna raja s kojom se ne pregovara», kazali su, «traži izun od sultana». Na njihovo zadovoljstvo vezir je to učinio i brzo dobio ferman iz Carigrada u kome je kratko stajalo: «Bez obzira na vrijeme i prilike nastaviti boj do konačnog poraza buntovnika, koji moraju plaćati harač i koje treba pobijati dok se ne pokore».

Da bi se opravdao što odmah ne nastavlja boj, a da pokaže kako ipak sluša sultana, vezir Halim Ibrahim-paša je devetog decembra naredio janjičaragi da okupi sve turnadžibaše, hasećije, serdengečdije, age i bajraktare, koji su dužni mobilisati sve janjičare sposobne za rat, i dovede ih k njemu u Donju Tuzlu. Taj divan bješe dio velikih priprema za nastavak dugih borbi čim okopne duboki snjegovi.