Ove godine obilježavamo 630 godina od izdavanja jedne od najvažnijih isprava bosanskog srednjovjekovlja – povelje kralja Stjepana Dabiše, izdane 26. aprila 1395. godine. Ova povelja, kojom kralj daruje svojoj kćeri Stani posjed Veljake u Humskoj zemlji, predstavlja vrhunac bosanske diplomatičke umjetnosti, a njen značaj daleko nadilazi granice Bosne i Hercegovine.

Povelja kralja Dabiše svojim reprezentativnim izgledom, jezičnom formom i sadržajem oduvijek je privlačila pažnju naučne i šire javnosti. Riječ je o rijetkom primjeru očuvane srednjovjekovne bosanske isprave koja je, nakon višestoljetnih peripetija, danas smještena u sigurnim sulovima sef-sobe Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Povelja izdana 26. aprila 1395. godine svjedoči o darovanju sela Veljaci u Humskoj zemlji kraljevoj kćeri Stani, uz uslov da to selo ostane u njenom vlasništvu do smrti, a nakon njene smrti da pređe u ruke njezine kćeri Vladike i zeta Jurja Radivojevića, pripadnika vladarske dinastije Kotromanić. Dokument je izrađen u dvorskoj kancelariji u Sutjesci, tadašnjem političkom središtu bosanske države.

Dabišina povelja nije samo pravni akt već i umjetničko djelo, zbog čega je često krasila naslovnice knjiga, udžbenika i publikacija o srednjovjekovnoj Bosni. Njena vrijednost prepoznata je još početkom 19. stoljeća, kada je prvi put objavljena 1815. godine, što je iznimno rano u kontekstu sistematiziranog objavljivanja srednjovjekovne građe u Evropi.

Povelja je u prvim desetljećima 19. stoljeća završila u bečkom Haus-, Hof- und Staatsarchivu, gdje se nalazila do početka procesa restitucije arhivske građe nakon Prvog i Drugog svjetskog rata. Kraljevina SHS i Austrija 1923. godine potpisale su arhivski sporazum kojim se Austrija obvezala na povrat odnesene arhivske građe. Međutim, taj proces tekao je sporo i mukotrpno, dodatno usporen maksimalističkim zahtjevima austrijske strane.

Nakon Drugog svjetskog rata, protokolom iz 1958. godine ponovno je pokrenut postupak restitucije, a konkretni pregovori intenzivirani su 1975. godine. Na prvom zasjedanju mješovite arhivske komisije dogovoreno je vraćanje dvije Dabišine povelje – one iz 1392. i one iz 1395. godine. Predaja povelje iz 1395. izvršena je tokom oktobra 1976. godine, nakon čega je isprava unesena u fond Arhiva Bosne i Hercegovine i smještena u Zemaljski muzej. Nažalost, povelja iz 1392. godine, iako je predviđena za restituciju, danas se smatra izgubljenom, a njena sudbina ostaje nerazjašnjena.

Stjepan Dabiša bio je nasljednik prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića, na prijestolje dolazi 1391. godine. Njegovo porijeklo nije potpuno razjašnjeno; izvori ga navode kao unuka bana Stjepana I Kotromanića, dok se oko identiteta njegovog oca vode različite teorije – najčešće spominjani su Ninoslav ili Vladislav Kotromanić.

Njegova vladavina obilježena je početnim očuvanjem teritorijalnog integriteta države, no ubrzo nakon toga dolazi do gubitka kontrole nad Hrvatskom i Dalmacijom, zatim i do primanja vazalnog odnosa prema ugarskom kralju Sigismundu i pada utjecaja Bosne na regionalnoj političkoj sceni. Dabiša umire osmog septembra 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci, a sahranjen je u Bobovcu. Njegova smrt dovodi do kratkog perioda interregnuma, kada vlast preuzima kraljica Jelena Gruba.

Jedino poznato dijete Stjepana Dabiše i Jelene Grube bila je kći Stana, kojoj je i posvećena povelja iz 1395. godine. Njezina kći Vladava (ili Vladika) udala se za Jurja Radivojevića, čime su se nastavile dinastičke veze unutar bosanskog plemstva.

Dabišina povelja iz 1395. godine danas se čuva zajedno s još dvije srednjovjekovne povelje: poveljom Tvrtka I Kotromanića iz 1380. godine i darovnicom kralja Stjepana Tomaša iz 1450. godine.

Tvrtkova povelja daruje Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću posjede u župi Lašvi, dok Tomaševa darovnica Pavlu, Matiji i Jurju, sinovima Ivanca Jurčinića, dodjeljuje sela Vlasinje Donje i Gornje u Jajačkom kotaru. Povelja kralja Tvrtka ustupljena je Zemaljskom muzeju 1897. godine, dok je Tomaševa povelja otkrivena 1961. godine među sefovima bivše Zemaljske banke u Sarajevu, u zaostavštini Aleksandra Poljanića.

Ove tri isprave danas predstavljaju najdragocjeniji segment srednjovjekovne zbirke Bosne i Hercegovine, te su smještene u posebno zaštićenom prostoru muzeja.

Vrijednost Dabišine i drugih srednjovjekovnih povelja nije samo u njihovoj historijskoj i pravnoj vrijednosti, već i u njihovoj ulozi u očuvanju kulturnog identiteta. One svjedoče o pravnom poretku, društvenim odnosima, vladarskoj kulturi i međunarodnim odnosima srednjovjekovne Bosne. (IZVORI: Adis Zilić: „Tragom povelje bosanskog kralja Dabiše kćeri Stani od 26. aprila 1395. godine“; arhivski dokumenti)