Kao Mihajlo (Mićo) Latas se rodio 24. septembra 1806. godine u ličkom selu Janja Gora; budući osmanski serasker umro je na današnji dan, 18. aprila 1871. godine

Početak 19. stoljeća označio je ključni preokret u historiji Osmanskog carstva, a posebno u Bosni i Hercegovini, gdje su se sukobile snage tradicije i modernizacije. Reformski projekt sultana Mahmuta II, započet 1808. godine, imao je za cilj centralizaciju vlasti i uvođenje vojno-administrativnih promjena kako bi se osigurao autoritet Porte u svim dijelovima carstva.

Međutim, u Bosni, gdje su ajani stoljećima uživali značajnu autonomiju, ovaj proces naišao je na žestok otpor. Omer-paša Latas, kontroverzna figura čiji je uspon od ličkog pravoslavca do osmanskog seraskera bio sve samo ne običan, postao je ključni izvršitelj sultanovih reformi. Njegov ratni pohod 1850.-1851. godine dokrajčio je bosanske ajane i označio kraj jednog histrijskog razdoblja, ali po cijenu velikih žrtava i trajnih posljedica za politički život Bošnjaka.

Sultan Mahmut II, svjestan slabosti Osmanskog carstva, započeo je ambiciozne reforme kako bi modernizirao vojsku i upravu. U Bosni, gdje su ajani i janjičari bili stub lokalne vlasti, ove reforme doživljavane su kao prijetnja utvrđenom poretku. Ajani, gospodari kadiluka, uživali su gotovo neograničenu moć, dok su janjičari, nekada elitna vojska, postali neposlušni i samovoljni. Već početkom 1820-ih, Mahmut II, preko zloglasnog Dželal-paše, započeo je obračun s najnasilnijim ajanima, dok su janjičari u Sarajevu i Mostaru bili sistematski likvidirani.

Nakon ovih pogubljenja, Mahmut II pokušao je privoljeti ajane na miran prelaz nudeći im položaj muteselima, modernih državnih činovnika. No, ajani su ovu ponudu odbacili, nesposobni prihvatiti transformaciju iz feudalnih gospodara u obične činovnike. Ovaj čin prkosa doveo je do neizbježnog sukoba s centralnom vlašću, koji je kulminirao pohodom Omer-paše Latasa.

Omer-paša Latas, rođen kao Mihajlo Latas u pravoslavnoj porodici u Lici, jedna je od onih fascinantnih figura osmanske historije. Njegov životni put, obilježen avanturizmom, inteligencijom i nemilosrdnom ambicijom, odveo ga je od bjegunca u Banjoj Luci 1827. godine do vrha osmanske vojne hijerarhije. Prihvativši islam i novo ime, Latas je postupno stekao povjerenje Porte, dokazujući svoju sposobnost u kaznenim ekspedicijama u Siriji, Kurdistanu i Albaniji. Njegov uspon nije bio munjevit, već pažljivo građen tokom dva desetljeća, što svjedoči o njegovoj strateškoj prodornosti.

Godine 1850., sultan Abdulmedžid-han povjerio je Latasu zadatak smirivanja nemirne Bosne. Bosanski begovi, ljubomorno čuvajući svoje privilegije i osobenosti, nisu bili spremni prihvatiti reforme proklamirane iz Topkapi saraja. Gradaščevićev ustanak iz 1831. godine, iako surovo ugušen, ostavio je za sobom buntovnički duh koji se ponovno rasplamsao 1849. u Krajini i Hercegovini pod Ali-pašom Rizvanbegovićem.

Latasov dolazak u Sarajevo četvrtog augusta 1850. godine, popraćen topovskim salvama s Vratničke utvrde, označio je početak brutalnog obračuna. Ignorirajući sarajevske privilegije i lokalne delegacije, Latas se ponašao kao gospodar, a ne kao gost. Njegova nemilosrdnost brzo je postala očita: više od hiljadu bosanskih prvaka zarobljeno je, mnogi su pogubljeni, a drugi poslani u Carigrad. Među žrtvama bili su istaknuti Sarajlije poput Fadil-paše Šerifovića, Mustaj-paše Babića i Ali-bega Dženetića.

Posebno tragičan bio je kraj hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića. Nakon hapšenja u Mostaru, Latas ga je poveo prema Banjoj Luci ali 27. marta 1851. godine Ali-paša je ubijen pod misterioznim okolnostima. Prema službenom izvještaju, stražareva puška “slučajno” je opalila, ali savremeni izvori sugeriraju da je Latas naredio ubistvo, uvrijeđen Ali-pašinim javnim vrijeđanjem. Incident je izazvao sumnje u Carigradu, gdje je pokrenuta istraga nakon što su Ali-pašini sinovi tražili pravdu.

Latasov jednogodišnji pohod dokrajčio je političke snage koje su stoljećima definirale bosanski identitet. Ajani, iako motivirani očuvanjem svojih ekonomskih i društvenih pozicija, borili su se za svojevrsnu autonomiju Bosne. Međutim, njihova nesposobnost da izgrade šire saveze, posebno s pravoslavnim i katoličkim stanovništvom, osudila je njihov cilj na propast. Unutrašnje slabosti Carstva i vanjski pritisci dodatno su onemogućili ostvarenje autonomije.

Nakon sloma ajana 1850. godine, u Bosni je zavladalo političko zatišje. Osmanska vlast iskoristila je ovu priliku za daljnje reforme, koje su dosegle vrhunac pod upravom Osman Šerif Topal-paše tokom 1860-ih. Topal-paša, posljednji veliki bosanski namjesnik, energično je radio na modernizaciji Bosne, gradeći ceste, javne objekte i pokrećući prve novine. Ustavni zakon Vilajeta Bosanskog iz 1867. godine, kojim je Bosna podijeljena na sedam sandžaka, dodatno je učvrstio administrativne reforme.

Ipak, konzervativni muslimanski slojevi ostali su ravnodušni prema ovim promjenama, lišeni političkog vodstva nakon nestanka ajana. Topal-pašine reforme nenamjerno su pripremile Bosnu za novu historijsku fazu – Austro-Ugarsku okupaciju 1878. godine, koja je donijela radikalne promjene u društvenom i političkom životu Bošnjaka.

U sjenci Latasove nemilosrdne vojničke karijere, pojavljuje se intrigantna figura njegove supruge, Zulejde Latas, poznate i kao Saida-hanuma. Rođena kao Ana Simonis u Rumuniji, Zulejda je bila prva kompozitorica u Osmanskom Carstvu. Njezin brak s Latasom, sklopljen 1848. u Bukureštu, bio je događaj visokog društva, uz prisutnost diplomata, plemića i sultanov blagoslov. U Sarajevu je Zulejda komponirala marševe, svirala klavir i podučavala muziku, unoseći dašak evropske kulture u osmansku provinciju. Nakon razvoda od Latasa, Zulejda se 1860. udala za Otoa de Brauneckera i nastavila život u Parizu, gdje je umrla 1914. godine.

Pohod Omer-paše Latasa na Bosnu 1850.-1851. godine bio je ključan za slom ajanskog poretka i uvođenje osmanskih reformi. Iako su ajani težili autonomiji, njihova usredotočenost na islam i nesposobnost za izgradnju šireg savezništva doveli su do neizbježnog poraza. Latas, iako uspješan u provedbi sultanovih naredbi, ostao je upamćen kao “đaur-paša” čija je okrutnost ostavila dubok trag u kolektivnom sjećanju Bošnjaka.