Na čelu ovog poduhvata bio je Mihajlo Crnogorčević, entuzijasta i vizionar opsjednut pozorištem, koji je svojim trudom i strašću udahnuo život prvoj profesionalnoj pozorišnoj trupi u zemlji
Sedamnaestog aprila 1898. godine Tuzla je postala poprište značajnog kulturnog događaja koji je ostavio neizbrisiv trag u historiji Bosne i Hercegovine. Tog je dana, naime, osnovano Prvo bosanskohercegovačko pozorište, četiri godine nakon što je u istom gradu izvedena prva pozorišna predstava.
Na čelu ovog poduhvata bio je Mihajlo Crnogorčević, entuzijasta i vizionar opsjednut pozorištem, koji je svojim trudom i strašću udahnuo život prvoj profesionalnoj pozorišnoj trupi u zemlji. Iako je ovo pozorište djelovalo samo osam mjeseci, njegov značaj nadilazi kratkotrajnost, predstavljajući ključni korak u razvoju pozorišnog života u Bosni i Hercegovini.
Mihajlo Crnogorčević, rođen 20. februara 1865. godine u Tuzli, bio je srce i duša ovog projekta. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a nekoliko razreda gimnazije pohađao je u Sremskim Karlovcima. Kasnije je radio u Srpskoj kreditnoj zadruzi u Tuzli, no njegova prava strast bila mu je pozorište.
Uz dvadesetak amatera i podršku nekolicine profesionalaca, poput bračnog para Stjepana i Marice Jurković, Crnogorčević je osnovao trupu koja je svoje predstave izvodila u velikoj sali tuzlanskog hotela „Grand“. Premijera, održana 30. aprila 1898. godine označila je početak rada ove pionirske institucije.
Tuzla, iako nije bila kulturni centar poput Sarajeva ili Mostara, postala je kolijevka prvog profesionalnog pozorišta. Ovaj izbor možda je bio neočekivan, ali svjedoči o energiji i odlučnosti lokalne zajednice, predvođene Crnogorčevićem. Tuzla je krajem 19. stoljeća bila grad u kulturnom procvatu. Pod Austro-Ugarskom upravom, grad se razvijao u prosvjetni i kulturni centar, s novoosnovanim školama, štamparijama i drugim institucijama, što je stvorilo povoljne uslove za pozorišne aktivnosti.
Pozorišna trupa, nakon dva mjeseca uspješnog rada u Tuzli, krenula je na turneju po gradovima poput Gračanice, Maglaja, Tešnja, Bugojna, Doboja i Visokog, a postoje naznake da su nastupali i u Zenici. Sve predstave u Tuzli bile su iznimno posjećene, a dvorana hotela „Grand“ bila je ispunjena do posljednjeg mjesta.
Lokalni bogataš Bakir-beg Tuzlić, oduševljen uspjehom, finansirao je dvije predstave – jednu za vojsku, drugu za djecu – pokazujući koliko je zajednica podržavala ovaj kulturni poduhvat. Međutim, turneja nije prošla bez poteškoća. Materijalne nevolje i odlazak ključnih članova, poput bračnog para Jurković, oslabili su trupu, koja se vratila u Tuzlu, a pozorište se ubrzo raspalo.
Historija pozorišnog života u Bosni i Hercegovini nije započela s Crnogorčevićevim pothvatom. Još 1874. godine Ibrahim Derviš-paša, osmanski guverner Bosne, predlagao je Lazaru Popoviću osnivanje stalnog pozorišta u Sarajevu pod nazivom Otomansko bosansko pozorišno društvo. No, ovaj prijedlog nije zaživio zbog promjene stava vilajetske uprave.
Kasnije, pod Austro-Ugarskom vlašću, pozorišni život dodatno je bio ograničen promocijom isključivo njemačkih i mađarskih trupa. Godine 1881. Heinrich Spira osnovao je Njemački teatar u Sarajevu, koji je dobio i vlastitu zgradu, no ona je 1894. izgorjela, a teatar je ubrzo prestao s radom.
Crnogorčevićevo pozorište suočilo se i s drugim izazovima, posebno oko imena. Dio publike, osobito srpske, bojkotovao je predstave jer naziv „Prvo bosanskohercegovačko pozorište“ nije naglašavao srpsku nacionalnu dimenziju. Kako svjedoče historijski izvori, Crnogorčević je namjerno izabrao neutralan naziv kako bi lakše dobio dozvole od vlasti i omogućio trupi djelovanje u široj zajednici. No, pritisak publike doveo je do promjene naziva u „Prvo srpsko pozorište u Bosni i Hercegovini“ što ilustrira kako su kultura i pozorište često bili isprepleteni s nacionalnim i političkim pitanjima tog doba.
Unatoč svom kratkom vijeku, Prvo bosanskohercegovačko pozorište ostavilo je dubok trag. Nakon njegovog raspada, slični pokušaji osnivanja teatra zabilježeni su diljem Bosne i Hercegovine. Bogoljub Nikolić osnovao je 1903. godine Prvo srpsko narodno pozorište u Sarajevu, koje je propalo već slijedeće godine. Godine 1912. osnovano je Srpsko diletantsko pozorište, a 1913. Zemaljsko narodno pozorište.
Konačno, 1919. godine osnovano je Narodno pozorište u Sarajevu, koje je počelo s radom 1920. godine i postalo prvo stalno pozorište u zemlji. Zanimljivo, 1926. godine njegovim direktorom postao je Branislav Nušić, no bez značajnijeg uspjeha. Mihajlo Crnogorčević, čovjek koji je sanjao o pozorištu u svojoj domovini, umro je 19. aprila 1918. godine, nakon dužeg bolovanja.
