Liban je obilježio pola stoljeća od početka građanskog rata u toj zemlji. Prije pola stoljeća, 13. aprila 1975. godine, u bejrutskoj četvrti Ayn el Remmaneh dogodio se incident koji je označio početak jednog od najkrvavijih i najsloženijih sukoba u modernoj historiji – libanskog građanskog rata.
Liban je obilježio pola stoljeća od početka građanskog rata u toj zemlji. Prije pola stoljeća, 13. aprila 1975. godine, u bejrutskoj četvrti Ayn el Remmaneh dogodio se incident koji je označio početak jednog od najkrvavijih i najsloženijih sukoba u modernoj historiji – libanskog građanskog rata.
Tog proljetnog jutra, sukob između palestinskih snaga i kršćanskih falangista u predgrađu Bejruta prerastao je u petnaestogodišnju agoniju koja je progutala hiljade života, razorila zemlju i ostavila duboke ožiljke koji se osjećaju i danas. Liban, zemlja bogate historije i raskršće kultura, nikada nije uspio u potpunosti zacijeliti rane iz tog razdoblja.
Liban je nezavisnost stekao 22. novembra1943. godine, okončavši francuski mandat koji je započeo 1920. godine. Iako je zemlja stara deset tisuća godina, njena savremena historija obilježena je nizom okupacija i sukoba.
Osmansko carstvo, evropske kolonijalne sile, građanski rat i krhki mir nakon atentata na premijera Rafika Haririja 2005. godine samo su dijelovi složene slagalice libanske historije. Danas, pedeset godina nakon početka rata, Liban se bori s novim izazovima, dok se uspomena na 1975. godinu blijedi pred svakodnevnim borbama njegovih građana.
Tog sudbonosnog jutra 1975. godine, napetosti u Bejrutu bile su na vrhuncu. Prema izvještajima, pripadnici Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) prolazili su automobilima pored crkve u Ayn el Remmanehu, kršćanskom uporištu. Prvi incident, kada su PLO-ovi borci pucali u zrak, ostavio je četiri mrtva, uključujući tjelohranitelja Pierrea Gemayela, vođe falangista, koji je prisustvovao krštenju u crkvi.
Nekoliko sati kasnije, autobus pun palestinskih pristaša PLO-a, vraćajući se s događaja, prolazio je istom ulicom, iako to nije bio uobičajeni put. Falangisti su otvorili vatru, ubivši 27 ljudi. Taj trenutak označio je početak rata koji će potrajati do 1990. godine.
Građanski rat u Libanu bio je slojevita katastrofa. Sukob je uključivao različite vjerske i etničke skupine – kršćane, muslimane, Druze – ali i strane sile poput Izraela, Sirije i Palestinaca. Bejrut, nekada poznat kao “Pariz Bliskog Istoka”, podijeljen je na dva dijela tzv. Zelenom linijom, koja je razdvajala kršćanske i muslimanske četvrti.
Grad je postao poprište brutalnih sukoba, a zemlja je klizila u haos. Prema procjenama, do 1990. godine život je izgubilo oko 145.000 ljudi, dok su stotine hiljada raseljene.
Strane intervencije dodatno su zakomplikovale situaciju. Izrael je u početku podržavao kršćanske snage, a kasnije izvršio invaziju na jug Libana, izazvavši egzodus stanovništva. Sirija je, pak, intervenirala kako bi osigurala svoj utjecaj, zauzevši veći dio zemlje. UN-ove snage, raspoređene u pokušaju smirivanja sukoba, povukle su se 1984. nakon napada ekstremističkih skupina.
Jedan od najmračnijih trenutaka rata dogodio se 1982. godine u izbjegličkim logorima Sabra i Shatila, gdje su kršćanski falangisti, uz podršku izraelskog komandanta Ariela Sharona, masakrirali stotine palestinskih civila. Taj zločin ostao je simbol užasa rata.
Libanski rat nije bio samo sukob između domaćih frakcija; postao je bojno polje regionalnih sila. Hezbollah, proiranska milicija osnovana tokom rata, izrasla je u jednu od najmoćnijih snaga u regiji, nadmašivši čak i libansku vojsku. Sirijska i izraelska okupacija, uz stalne tenzije između različitih vjerskih zajednica, učinile su mir nedostižnim snom.
Konačno, 1990. godine, mirovni sporazum iz Taifa označio je kraj rata. Uspostavljena je ravnoteža između kršćana i muslimana u parlamentu, formirana je Vlada nacionalnog jedinstva, a razoružavanje milicija započelo je oprezno.
Dvije godine kasnije, 1992., Liban je održao prve slobodne izbore u dva desetljeća, na kojima je pobijedio Rafik Hariri, čovjek koji je simbolizirao nadu u obnovu zemlje. No, čak i nakon rata, Liban nije pronašao stabilnost. Atentat na Haririja 2005. godine, sukobi između Izraela i Hezbollaha, te razorna eksplozija u bejrutskoj luci 2020. godine samo su produbili traume nacije.
Danas, pedeset godina nakon početka rata, Ayn el Remmaneh više nije živopisna četvrt kakva je nekada bila. Smještena je uz Dahiyeh, uporište Hezbollaha. Križevi, statue Djevice Marije i sv. Šarbela ukrašavaju ulice, dok se nova crkva Gospe od Zdravlja polako gradi, ograničena finansijskim poteškoćama. Na ulicama vise transparenti koji slave “pedeset godina libanskog otpora”, ali bez direktnog spomena rata – kao da se zajednica boji suočavanja s prošlošću.
Za Libance, sjećanje na 13. april 1975. nije samo pitanje historije; to je teret koji nose svakodnevno. Rane su duboke. Politička nestabilnost, ekonomska kriza i stalna prijetnja novim sukobima čine mir krhkim. Liban, poput mitskog feniksa, neprestano se pokušava uzdići iz pepela, ali svaki novi udarac čini taj zadatak sve težim.
Pola stoljeća kasnije, Liban ostaje zemlja kontrasta – prekrasna, ali slomljena; ponosna, ali iscrpljena. Priča o Ayn el Remmanehu samo je jedan djelić mozaika koji čini libansku historiju. Dok svijet možda zaboravlja, Libanci žive s posljedicama tog proljetnog dana 1975., noseći teret prošlosti dok sanjaju o boljoj budućnosti. Pitanje koje i dalje lebdi nad ovom zemljom jest može li pronaći mir koji tako očajnički traži.
