Svjetski dan Roma je dan kojim se obilježava romska kultura i podiže svijest o stanju i problemima u kojima taj narod živi; obilježava se svakog osmog aprila

Zenička deklaracija, donesena 26. maja 1942. godine, jedan je od ključnih dokumenata koji svjedoče o antifašističkom djelovanju Bošnjaka tokom Drugog svjetskog rata. Ovaj dokument, nastao kao odgovor na česta i nerazjašnjena ubistva Roma u travničkom srezu, pokazuje kako su Bošnjaci, suočeni s nepravdom ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH), digli glas ne samo za vlastitu sigurnost, već i za zaštitu svojih romskih komšija.

Njihov otpor nije bio slučajan incident, već dio šireg obrasca humanosti i solidarnosti prema Romima, Srbima, Jevrejima i drugim antifašistima, bez obzira na vjersku, rasnu ili nacionalnu pripadnost.

Tokom Drugog svjetskog rata, Bošnjaci su kontinuirano pružali pomoć svojim komšijama koji su bili na meti nacističkih i fašističkih snaga. Riskirajući vlastite živote, skrivali su progonjene, dijelili hranu i pružali utočište.

Zenička rezolucija, zajedno s ranijim dokumentima poput Rezolucija El-Hidaje iz 1941. godine, pokazuje da su Bošnjaci putem javnih istupa i rezolucija dizali glas protiv zločina kako bi zaštitili društveni poredak i prava svih. Posebno su se zalagali za Rome, koje su smatrali sastavnim dijelom svoje zajednice, ističući da islam ne poznaje podjele po rasi ili klasi, već samo po moralnoj vrijednosti pojedinca.

Događaji koji su prethodili Zeničkoj deklaraciji bili su alarmantni. U travničkom srezu 1942. godine ustaše su počele sistematski proganjati Rome, odvodeći ih u sabirne logore poput Jasenovca. Bošnjaci su to doživjeli kao napad na vlastitu sigurnost i zajedništvo, pa su u Zenici organizirali sastanak na kojem je donesena rezolucija.

Ovaj dokument imao je izuzetnu pravnu snagu jer je izravno osporio pravni poredak NDH, koji je Rome tretirao kao necivilizirane nomade podložne istrebljenju. Umjesto toga, Bošnjaci su istakli da su Romi muslimani ravnopravni članovi zajednice – rađaju se, žive i umiru kao muslimani, vode se u istim matičnim knjigama i uživaju ista prava.

Zenička rezolucija nije bila usamljen slučaj. Njen duh osjeti se i u Bugojanskoj rezoluciji, koja je bila svojevrsna kopija, potvrđujući kontinuitet bošnjačkog otpora. Ovi dokumenti nisu bili samo vjerski motivirani, već i građanski čin prkosa nepravdi. Bošnjaci su, naprimjer, podsjetili na odredbu Ministarstva unutarnjih poslova NDH od 30. augusta 1941. godine, koja je Rome muslimane klasificirala kao “Arijce” i zabranjivala njihovo proganjanje. Zahtjevom da se ta odredba poštuje, kao i da se već odvedeni Romi vrate kućama, Bošnjaci su praktično porazili diskriminatorsku politiku režima.

Historija je, međutim, pokazala svoju okrutnu ironiju. Dok su Bošnjaci Prijedora 1942. godine štitili Srbe od ustaškog terora, pedeset godina kasnije, 1992. godine, potomci tih istih komšija natjerali su Bošnjake da nose bijele trake, što je bio uvod u genocid u Bosni i Hercegovini. Društveni sistem socijalističke Jugoslavije, koji je sistematski zatirao bošnjački antifašizam, pripremio je teren za kasnije zločine.

Diskriminacija Roma ostaje konstanta u Europi, bez obzira na promjene vlasti. Bošnjaci su, za razliku od mnogih, prepoznali Rome kao ravnopravne i štitili ih od asimilacije i progona. Između dva svjetska rata, dok su u Nišu vršena prisilna pokrštavanja Roma, imami poput Hasana Hadžiabdića iz Višegrada pružali su im podršku. Arhivska dokumentacija pokazuje da su već 1940. godine pogrdni naziv “Cigani” stavljali pod navodnike, ukazujući na neprihvaćanje rasističkih stereotipa.

Zenička deklaracija ostaje svjetionik humanosti u mračnim vremenima. Njena poruka – da su svi ljudi jednaki pred Bogom i zakonom – odjekuje i danas. Bošnjaci su to shvatili i svojim primjerom pokazali kako se zajednica brani štiteći najslabije.

ZENIČKA REZOLUCIJA (Zenica, 26.V. 1942.)

Zenički muslimani održali su sastanak povodom upućivanja u sabirne logore muslimana takozvanih “Cigana” iz Travnika i povodom glasina da će se isto tako postupiti i s ostalim muslimanima takozvanim “Ciganima” Herceg Bosne, pa su nakon svestranog proučavanja ovog za islamsku zajednicu vrlo važnog pitanja konstatovali sljedeće:

Sveta, uzvišena i zakonom priznata vjera Islama ne poznaje podjelu ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje po uljudbi i pojedinačnoj vrijednosti, pošto su najpribraniji kod Boga dž.š. samo oni, koji se najtačnije drže propisa vjere.

  1. Muslimani takozvani “Cigani” jesu sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg Bosni. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih muslimana. Rađaju se u miru kao muslimani, vode se u istim matičnim knjigama, izvršavaju sve obrede Islama, žene se i udaju sa ostalim muslimanima i muslimani ih nisu nikada smatrali, da su što drugo nego muslimani kao i istali. Uvijek su sa ostalim muslimanima jednako izvršavali vjerske i državne dužnosti, a uvažavali su i ista prava kao i svi muslimani u svim vremenima svoje prošlosti i sadašnjosti. Svi muslimani bez razlike ih i sada kao i uvijek smatraju dijelom svoga vlastitog i zajedničkog tijela, te najenergičnije i najžešće osuđuju svako izdvajanje i razlikovanje ovih muslimana od ostalih. Svi muslimani hoće i jednodušno traže, da ovi muslimani imaju isti položaj kao i svi ostali muslimani Herceg Bosne. 
  2. Pod pojmom “Cigani” imade se smatrati samo necivilizovani nomad (skitnica) koji nema stalnog nastana, niti određene uljudbe, nego se skita od mjesta do mjesta, provodi lupeški život i za koga ne postoje nikakve ni državne ni druge granice.
  3. Postoji odredba Ministarstva unutarnjih poslova od 30. VIII 1941. broj:3266/41 koja određuje, da se u tzv. “Bijele cigane” muslimane nema dirati, jer su isti imadu smatrati Arijevcima. S toga i na iste ne smiju se primjenjivati nikakve mjere već određene, ili koje će se u buduće odrediti protiv “Cigana”.

Prijepis ove odredbe se prilaže.

Radi toga su zenički muslimani odlučili, da ove svoje zaključke i konstatacije upute svojim najvišim vjerskim vlastima od kojih žele i traže slijedeće:

Da se najžurnije učini sve potrebno, da mjerodavni faktori pozovu sve upravne vlasti, da je odredba Ministarstva unutarnjih poslova od 30.VIII 1941. br. 32661/41. strogo respektuje i da se ovaj dio našeg muslimanskog elementa kao i svi muslimani, koji imaju svoja stalna boravišta i zanimanja zaštite.

  1. da se najžurnije zatraži, da se svi oni, koji su već odvedeni u sabirne logore povrate svojim kućama i našoj muslimanskoj zajednici.
  2. da se zatraži od mjerodavnih faktora, da se one vlasti i organi, koji rade protivno ministarskoj odredbi od 30. VIII 1941. br. 32661/41 pozovu na odgovornost i privredu zasluženoj kazni.