Priznanjem Somalilanda Izrael je otvorio novu geopolitičku frontu na jednom od najosjetljivijih svjetskih čvorišta, na ulazu u Crveno more. Iza naizgled tehničkog poteza krije se daleko šira strategija koja povezuje Rog Afrike, Jemen, Gazu i istočni Mediteran. U središtu te „Velike igre“ nalazi se Turska, čiji se utjecaj u Somaliji, Siriji i palestinskom pitanju sve otvorenije sudara s interesima Tel Aviva. Kako je Somaliland postao poluga u nadmetanju velikih i srednjih sila, zašto Ankara predstavlja ključnog strateškog rivala Izraelu i kako se regionalni sukobi prelivaju u jedinstveni prostor globalne borbe za moć

Odluka Izraela da prizna Somaliland, separatističku regiju na sjeverozapadu Somalije, otvorila je novu fazu geopolitičkog preslagivanja na jednom od strateški najosjetljivijih prostora današnjice. Riječ je o potezu koji nadilazi bilateralne odnose i zadire u samu srž rivalstava što se protežu od istočnog Mediterana do Rogova Afrike, od Crvenog mora do Arapskog poluotoka. U samo nekoliko dana postalo je jasno da priznanje Somalilandu nije simbolički gest, nego pažljivo odmjerena intervencija u „Veliku igru“ u kojoj se sudaraju interesi Izraela, Irana, zaljevskih monarhija ali i Turske.

Geografski položaj Somalilandu daje težinu nesrazmjernu njegovom formalnom statusu. Smješten uz Bab el-Mandeb, „vrata suza“, južni ulaz u Crveno more, ovaj prostor kontroliše jedan od najvažnijih pomorskih koridora svijeta. Kroz njega prolazi značajan dio globalne trgovine, uključujući energente i robu koja povezuje Aziju i Evropu preko Sueckog kanala. Upravo tu činjenicu Izrael danas sve otvorenije stavlja u fokus vlastite nacionalne sigurnosti.

U protekle dvije godine Crveno more prestalo je biti periferno pitanje za Tel Aviv. Napadi jemenskih Huta, saveznika Irana, na trgovačke brodove, kao i lansiranje projektila i dronova prema izraelskom teritoriju, pretvorili su ovaj akvatorij u aktivnu zonu sukoba. Izraelska percepcija prijetnje promijenila se iz temelja: ono što je nekad smatrano sekundarnim pravcem sada se vidi kao potencijalna tačka strateške blokade, s mogućnošću ugrožavanja luke Eilat i indirektno Sueckog kanala.

U tom kontekstu Somaliland se pojavljuje kao potencijalni oslonac, obavještajni, logistički, pa čak i vojni. Luka Berbera, kojom upravlja entitet iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, te obližnja aerodromska infrastruktura, nude Izraelu ono što mu je posljednjih godina nedostajalo: trajno uporište u blizini Jemena. Iz perspektive izraelske vojske i obavještajnih službi, takva pozicija omogućava efikasnije praćenje hutijskih kapaciteta, kraće operativne linije za dronove i bržu reakciju u slučaju eskalacije.

No, priznanje Somalilandu ne može se razumjeti bez šire regionalne slike. U istom prostoru već godinama jačaju Ujedinjeni Arapski Emirati, čija se politika odavno odmakla od striktno zaljevskog okvira. Emirati su uspostavili mrežu luka i baza od Crvenog mora do Indijskog okeana, nastojeći osigurati trgovačke rute i energetske interese. U Jemenu su podržali separatistički Južni prijelazni savjet, ušli u direktnu konkurenciju sa Saudijskom Arabijom i preuzeli kontrolu nad dijelovima obale bogatim resursima. Njihov pristup je otvoreno „militantan“: vojna prisutnost služi kao produžena ruka ekonomskih i političkih ambicija.

Izraelsko priznanje Somalilandu u tom smislu se naslanja na već postojeće emiratске strukture. Berbera je upravo emiratski projekat, a bez prešutne saglasnosti Abu Dhabija izraelski potez bio bi teško zamisliv. Ova konvergencija interesa objašnjava i zašto su Emirati, iako formalno dio arapskog svijeta koji je osudio izraelski potez, ostali relativno suzdržani u javnoj reakciji.

Suprotno tome, reakcije u Rogu Afrike i šire bile su gotovo jednoglasno negativne. Vlada u Mogadišu osudila je priznanje kao grubo kršenje teritorijalnog integriteta Somalije. U nizu afričkih i bliskoistočnih prijestonica potez je shvaćen kao opasan presedan koji može potaknuti nove separatističke pokrete. Dodatnu nervozu izaziva činjenica da je Somaliland već godinama poprište unutrašnjih napetosti, što priznanje izvana može dodatno destabilizirati.

Posebno osjetljiva dimenzija odnosi se na Etiopiju i Egipat. Addis Abeba, bez izlaza na more, već dugo traži koridor prema obali, a u jednom trenutku je gledala upravo prema Berberi. Taj plan je, prema dostupnim informacijama, propao zbog intervencije Turske, koja se snažno pozicionirala kao zaštitnik interesa Somalije. Istovremeno, Egipat sa zebnjom prati svaki potez koji bi mogao promijeniti ravnotežu na Crvenom moru, jer već vodi dubok strateški spor s Etiopijom oko ogromne brane na Plavom Nilu, koju u Kairu doživljavaju kao egzistencijalnu prijetnju.

U ovom složenom mozaiku pojavljuje se i američki faktor, ali u neuobičajeno ambivalentnoj ulozi. Iako Sjedinjene Države imaju snažno vojno prisustvo u regiji i kontinuirano izvode udare protiv Al-Shabaaba, reakcija Washingtona na priznanje Somalilandu zasad je bila mlaka. Skeptični stav bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, koji se javno zapitao zna li iko „šta je uopće Somaliland“, odražava širu američku zabrinutost da bi potez Izraela mogao proizvesti više nestabilnosti nego koristi.

Ipak, ključna linija razdvajanja u ovoj priči ne prolazi samo između Izraela i Irana, niti između zaljevskih sila. Sve jasnije se iscrtava treći vektor rivalstva, onaj koji vodi prema Ankari. Upravo tu se priznanje Somalilandu pretvara iz regionalnog manevra u dio mnogo šire strategije obuzdavanja Turske, čiji se utjecaj u Africi i istočnom Mediteranu posljednjih godina ubrzano širi. Izraelski analitičari sve otvorenije govore o Ankari kao o „novom Iranu“, strateškom suparniku s ambicijom da oblikuje regionalni poredak po vlastitim pravilima.

U tom smislu Somaliland nije izoliran slučaj, nego tek jedna tačka na šahovskoj ploči koja se proteže od Sirije do Somalije. U nastavku ove analize, fokus će se pomjeriti upravo na turski faktor: zašto je Ankara postala ključni akter u Somaliji, kako se njeni interesi sudaraju s izraelskim, i zašto se sukob dvije zemlje sve češće vodi posrednim, ali izuzetno osjetljivim potezima na periferiji globalne politike

Ako se priznanje Somalilandu posmatra kao šahovski potez, onda je njegov stvarni smisao moguće razumjeti tek kada se sagleda u odnosu prema Turskoj. Upravo Ankara predstavlja centralnu tačku oko koje se prelamaju interesi Izraela, zaljevskih sila i dijela zapadnih aktera u Rogu Afrike. Za razliku od mnogih drugih vanjskih sila, Turska u Somaliji ne nastupa parcijalno ili oportunistički, već sistemski, dugoročno i s ambicijom političkog pokroviteljstva.

Tursko prisustvo u Somaliji danas je bez presedana za jednu državu koja ne pripada tradicionalnim kolonijalnim ili hladnoratovskim silama. Ankara u Mogadišu ima svoju najveću vojnu bazu u inostranstvu, najveću ambasadu koju je ikada izgradila, te duboko razgranatu mrežu ekonomskih, obrazovnih i sigurnosnih projekata. Od 2017. godine, prema dostupnim podacima, do 15.000 somalijskih vojnika prošlo je obuku pod turskim nadzorom. Ta činjenica sama po sebi govori o razini utjecaja koju Ankara ima nad sigurnosnim aparatom države koja formalno polaže pravo i na Somaliland.

Turska kontrola i upravljanje ključnim infrastrukturnim tačkama dodatno pojačavaju njenu poziciju. Uključenost u luke, aerodrome, akademije, škole, pa čak i projekte koji se opisuju kao „svemirski“, pokazuju ambiciju koja nadilazi klasičnu vojnu saradnju. Riječ je o pokušaju oblikovanja Somalije kao partnerske države, gotovo protektorata, u kojem bi Ankara imala presudnu riječ u strateškim odlukama. Upravo zbog toga Somaliland za Tursku nije periferna tema, već pitanje principa: priznavanje separatističke regije direktno podriva njenu višegodišnju investiciju u jedinstvenu somalijsku državu.

U tom kontekstu treba čitati i najavljenu posjetu somalijskog predsjednika Hassana Sheikh Mohamuda Ankari, gdje se pitanje Somalilandu našlo visoko na dnevnom redu. Ankara se profilira kao glavni međunarodni zaštitnik Mogadiša, spremna da politički i diplomatski blokira svaki pokušaj legitimiranja secesije. Iz perspektive Izraela, to znači da Somaliland postaje idealna tačka za indirektni pritisak na Tursku, bez direktnog sudara.

Izraelski analitički krugovi sve češće opisuju Ankaru kao novog velikog strateškog suparnika. U toj naraciji, Turska se postepeno preoblikuje iz problematičnog partnera u otvorenog rivala, gotovo „novi Iran“, iako bez iste ideološke matrice. Priznanje Somalilandu u tom smislu ima dvostruku funkciju: s jedne strane jača izraelsku poziciju prema Iranu i Hutima u Jemenu, a s druge strane direktno udara na turske interese u Somaliji.

Rivalstvo Izraela i Turske ne odvija se samo u Africi. Ono je već jasno vidljivo na dva druga fronta: u Siriji i u Gazi. U Siriji, gdje obje zemlje dijele granicu, Ankara je igrala ključnu ulogu u podršci pobunjeničkim grupama koje su dovele do slabljenja, a potom i pada režima Bashara al-Assada. Nakon toga, Turska je nastojala kapitalizirati svoj utjecaj kroz ekonomsku i političku penetraciju, posebno na sjeveru zemlje. Izrael je, s druge strane, postavio jasne crvene linije: Ankara ne smije uspostaviti vojne baze u južnoj i centralnoj Siriji, jer bi to direktno ugrozilo izraelske sigurnosne interese.

Gaza predstavlja drugi, još osjetljiviji prostor sukoba. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan kontinuirano i oštro optužuje Izrael za genocid nad Palestincima, pozicionirajući se kao jedan od najglasnijih kritičara izraelske politike. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, s druge strane, javno je obećao da turske trupe neće biti dio bilo kakvih stabilizacijskih snaga u Gazi u narednoj fazi konflikta. Taj stav stoji u određenom raskoraku s američkom politikom, budući da Washington održava korektne odnose s Ankarom i u više navrata ju je koristio kao kanal komunikacije s Hamasom.

Upravo ta razlika između američkog i izraelskog pristupa dodatno komplikuje situaciju. Dok Izrael Tursku vidi kao dugoročnu prijetnju regionalnoj ravnoteži, Sjedinjene Države je i dalje tretiraju kao nužnog, iako teškog saveznika. To objašnjava i relativno suzdržanu reakciju Washingtona na priznanje Somalilandu: američka administracija svjesna je da bi otvoreno svrstavanje uz izraelski potez dodatno zateglo odnose s Ankarom i destabiliziralo ionako krhku situaciju u Rogu Afrike.

Priznanje Somalilanda izazvalo je i gotovo jednoglasnu osudu velikog broja zemalja Afrike i Bliskog istoka, koje su upozorile na ozbiljne posljedice po međunarodni poredak i sigurnost Crvenog mora. Posebno je naglašena opasnost od presedana koji bi mogao potaknuti nove secesionističke pokrete. U toj osudi zanimljivo je primijetiti i šutnju ili distancu nekih država koje su formalno u dobrim odnosima s Izraelom, što pokazuje koliko je pitanje osjetljivo.

U širem okviru, tursko-izraelsko rivalstvo u Somaliji i oko Somalilandu uklapa se u obrazac „posrednih sukoba“ koji sve više obilježavaju savremenu geopolitiku. Umjesto direktne konfrontacije, velike i srednje sile koriste periferne regione kako bi testirale snagu, poslale poruku ili ograničile protivnika. Rog Afrike, sa svojom geostrateškom pozicijom i institucionalnom slabošću, postaje idealan teren za takvu vrstu nadmetanja.

Za Tursku, Somaliland je linija koju ne želi prepustiti bez otpora, jer bi to značilo priznanje da njena višegodišnja politika u Somaliji može biti poništena jednim potezom sa strane. Za Izrael, upravo je ta činjenica dodatni motiv: demonstrirati da Ankara nije jedini akter koji može oblikovati odnose u ovom dijelu svijeta. U tom sudaru interesa krije se i dublja poruka: Bliski istok i Afrika više nisu odvojena sigurnosna kazališta, već povezani prostori jedinstvene strateške borbe.

Kada se sve sagleda, priznanje Somalilandu nije ni izoliran čin ni prolazna epizoda. Ono predstavlja kondenzovani izraz šireg procesa u kojem se redefinišu savezništva, preispituju stare granice i otvaraju novi frontovi rivalstva. U tom procesu Turska se pojavljuje kao ključni igrač čiji se utjecaj pokušava obuzdati, a Somaliland kao geopolitička poluga kojom se ta strategija provodi. Upravo zbog toga ova mala, formalno nepriznata teritorija danas zauzima mjesto nesrazmjerno svojoj veličini, kao simbol i instrument nove faze globalne „Velike igre“.

IZVOR: Agencije, La Repubblica, El Pais